Majčina ljubav između djece i griža savjesti prema djetetu

majkadvojedjecePIŠE: Zmajka

Moja „beba“ uskoro puni petnaest mjeseci. Kada je moj sin imao petnaest mjeseci, ja sam već očekivala drugo dijete.

Smiješno je, i nisam to naravno očekivala, ali sam se nekako nadala da će on imati razumijevanja za trudnicu i za mamu s bebom. Uskoro, kada je on, prije svog drugog rođendana, postao veliki brat, u zbrkanoj stvarnosti proširenja porodice ta nadanja su dobila veoma realnu i otrežnjujuću urgentnost.

Djecu volim isto. Na isti način. Ono što je različito je nivo i intenzitet promjene u mom životu kada sam rodila prvo u odnosu na drugo dijete.

Prvo dijete je ono o kome kao djevojke maštamo. Sa prvim djetetom sam prvi put osjetila tu sveprožimajuću ljubav; to biće koje je i moje, ali je i svoje i tek ga upoznajem i divim mu se i neopisivo ga volim; ta toplo, mekano čudo koje diše i posmatra i prepoznaje me i traži me, tu vezanost dušom za dušu, danonoćnu neprekidnu posvećenost; napore kakve u životu nisam ni u šta uložila i nisam ni zamišljala da ih mogu proizvesti; da mi nema života bez tog života. Možda ću opet biti majka, ali nikad više neću biti nemajka.

Sa drugim djetetom napori i neispavanost su mi poznati. I ljubav mi je poznata. Opet malo, toplo, divno čudo koje diše i posmatra i prepoznaje me i traži me, vezanost dušom za dušu. Biće koje je i od mene, ali sasvim novo i sasvim svoje. Moja ćerkica koju ću oblikovati i koja će me oblikovati, koju ću učiti i koja će me čarobno učiti o sebi i o meni samoj.

S prvim djetetom sve je prvi put. Prvi podoji. Kada hrče kad zaspi u naručju. Prvi koraci. Kada diže stopalca visoko iznad zemlje i drži rukice u vazduhu. Prve riječi. Prve izvale koje se cijeli život pamte. Prva razdvajanja i prve patnje. Zato, s drugim djetetom, bolje znamo šta radimo.

Starije dijete mi ima naglašenu volju, mlađe dijete mi je naglašeno osjetljivo. Sve ima svoje i traže ulaganja, različita, ali nije mi jedno teže od drugog.

Otuda ta različitost. Navikli smo da sve poredimo po kvantitetu. Šta je više od čega a manje od čega. Biti dobar znači biti bolji od nekoga i skupiti više poena. „Volim te najviše na svijetu. Najbolji dječak na svijetu. Najbolji đak u razredu. Najgori od sve djece. Svi drugi imaju kapu, samo ti ne. Kada je tvoje dijete prohodalo? Prije mog? Ali pelene je sigurno skinuo sa tri godine, puna dva mjeseca poslije mog! Šta, ne umije još da se samo popne uz tobogan?! Koliko slova zna? Moje već umije da izgovori glas ’r’!“ Sve je mjerljivo po nekoj skali, u odnosu na nešto drugo i na nekog drugog, pa čak i majčina ljubav. Vječita trka i takmičenje. Mogli bismo da donesemo i skalu koji aspekat koliko ljubodova donosi.

Grižu savjesti prema starijim djetetom kada dobijemo drugo takođe nam se može činiti kao ljubav prema njemu, i onda dodjeljujemo mnogo poena procjeni ljubavi prema njemu.

A onda sama griža savjesti prema starijem djetetu izaziva grižu savjesti prema mlađem. I onda razmišljamo kako je prvo dijete bilo u prednosti, kako smo mu bili posvećeniji zato što je jedino raspolagalo našim vremenom i našim snagama.

Petnaest mjeseci kasnije, vidim da mi starije dijete i dalje pati. U nekim periodima izgleda manje, u nekima više; drugi možda to ne bi uvidieo, ali ja vidim. Svom vatrom svoj temperamenta on gori i izgara za ljubavlju. Kao da se sjeća kako je bilo kada nje nije bilo. Kao da kopni za „mladošću“. Kao da je sasječen i uskraćen za nešto što mu je s pravom pripadalo. Čak i kaže da je on beba, ima jednu godinu i podražava bebino brbljanje u očekivanju iste reakcije, iste ljubavi, kao prema njoj.

Sa drugim djetetom ili bez njega, starije dijete raste. Naravno da ne može da bude kao što je bilo, kada se on mijenja. Taj period svjesnosti i posvećenosti bebe i mame, uspostavljanje komunikacije, početak romanse, svakako se završava.

Jeste, dali smo mu najveći poklon koji roditelji mogu dati – sestru. I krasno je to. Ali.

Kada ona skakuće, divimo joj se. Kada on skakuće, kažemo mu da prestane.

Kada ona stavi lopticu u usta, kroz „šalu i smijeh“ joj izvadimo lopticu. Kada on stavi lopticu u usta, naredimo mu „baci to“!

Mi njemu otimamo iz ruku stvari koje ne treba da drži, a ne pusti ih kada mu kažemo (pa nije baš moguće sakriti SVE od djece, nije ni normalno, ni poučno). A branimo mu da on njoj otima stvari iz ruku.

Mi guramo mačku s tepiha, poguramo i njega kada mora da se pomjeri a neće, a prasnemo na njega kada on pogura sestru.

Kada njoj ispadnu papuče obuvamo je, kada ispadnu njemu tražimo da ih obuje.

Nju nosamo, njega ne.

Kada ona plače dojim je, kada on plače, na kraju, ponekad, suviše često, postanem nestrpljiva, i pored napora da ga razumijem i prihvatim emocije.

Ponašati se isto sa djecom različitog uzrasta je realno nemoguće. Ili nije? Djeca misle da isto ponašanje roditelja znači ista ljubav. Zapravo, različito, a odgovarajuće ponašanje znači ista ljubav.

Koliko mu se mogu još posvetiti, ukrasti od svog sna, higijene i potrebe za svijetom, koliko se još napregnuti, kako on ne bi patio? Kako bi mu pokazala da ga zaista volim? Kolike su njegove potrebe za mnom u njegovom uzrastu od tri godine, i šta to „potreba za majkom“ uopšte znači? Provesti dan igrajući se s njim kuvajući kada situacija to dopušta? Koliko me grize to „drugo“, drugo dijete, drugi posao, druga interesovanja, drugi stresovi?

Nekih, pogotovo sumornih, dana, svi moji napori da se povežemo i skapiramo ostanu jalovi. On zaspi, a ja ostanem sa ispraznim osjećanjem da nisam bila dovoljna. Uradila sam sve, a to je nedovoljno. Kada se tako osjetim, znam da je problem u meni.

Ljeto, babe, djede, stresovi i griže savjesti su nam poljuljali ritam i pomjerili granice. Da mama mora da radi. Da nema skakanja gdje se beba presvlači. Da se jede što je skuvano.

Nekada, ono što najviše treba djetetu je ne dati mu sve. Ne uraditi sve. Ne postati očajnim. Sačuvati integritet. Integritet nije ignorisanje, već mirna i blaga stabilnost. Naravno da će ga opipavati, bolje reći, probadati, gurati i savijati, da vidi hoće li pući. Kada vidi da ima stijenu pored sebe, možda će moći da se na nju osloni.

Svi smo različiti i djeca su različita. Ko je tvrdoglaviji, ko više liči na nas i s kim provodimo više vremena nije mjerilo ljubavi.

Različiti su, ali volim ih isto. Svime što imam i što jesam. Apsolutno.

 

HiPP

Procedure i Izazovi Samohranog…

Leave a Reply