Povratak

drvo

PIŠE: Sandra, blog Ljetnje igralište

Već nekoliko nedjelja ne spava mi se dugo u noć. Sklopim knjigu, isključim kompjuter i legnem na pod.
Podignem jednu nogu, pa drugu. Ruke gore, preko glave.

Zamišljam da me jedna osoba vuče za noge, a druga za ruke. Ne sjećam se kada sam poslednji put to radila. Jedino kada treba nešto da dohvatim sa najviše police u kuhinji pa se slučajno protegnem. Vrat okrećem u sve strane. Osjećam bol i volim ga, jer ponovo osjećam svoje tijelo; mišiće, nerve, koljena i laktove, rebra, stomak, ramena, kožu, prste.

I vrat. Pogotovo vrat.
Čini mi se da je počeo da se povija još sa čitanjem prvih knjiga. Niko me nije naučio, pa nisam ni samu sebe, da treba da podižem knjigu do lica, a ne da lice spuštam do bilo kog nivoa na kojem se nalazila knjiga. Na fakultetu se poprilično povio, a sa prvim poslom sinhronizovao se sa ramenima u jednom konstantnom grču i bojazni da nisam dorasla svemu u šta sam se upustila i da iz svega toga neću živa izaći. Kao da je sva odgovornost koju sam osjećala sjela baš na moj vrat. I na ramena.

Brižnost, radoznalost, zainteresovanost, koncentracija, kao da je sve to vuklo moj vrat i glavu unaprijed, kao da sam svo vrijeme željela da vidim šta se nalazi iza sledećeg ugla, ali da nisam željela da trčim pred rudu, te je ostatak mog tela ostajao tamo gdje je bio.
Fascinantno je kako je ono što je u nama i na nama. Ogledamo se u sebi samima.

Ranije sam posmatrala sebe u ogledalima, u prozorima, u izlozima, čak i u isključenim televizorima. Mislila sam da sam lijepa. Zapravo, možda je tačnije reći da sam vidjela u sebi lijepu osobu. Razmišljala sam o sebi, o svom obrazovanju, o napredovanju, o tome kako najbolje provesti dan, o tome kako i gdje steći najbolje iskustvo koje želim, o tome kako ću rasporediti smjene tako da uspijem i ispit da spremim, kada u bioskop, kada na planinarenje. Istezanje svake večeri. Vraćala sam vrat nazad. Pogled u ogledalo ili izlog svakog dana pomagao je u tome.

Znate taj osjećaj? Ono kad se pogledate u ogledalo i dopada vam se to što vidite?
Dopada vam se, jer osjećate sebe u potpunosti, razumijete sebe, vidite se jasno, vidljivi su vam ciljevi i načini kako doći do njih, znate u čemu uživate, sigurni ste šta ne želite, znate da ne znate sve, ali imate ogromna očekivanja da ćete već nekako saznati, jer su vam svi putevi otvoreni i široki i pružaju se pred vama svakog dana.

Moj vrat se još malo izdužio kad smo se odselili na -30 stepeni. Nekada je bilo toliko hladno da sam imala osjećaj da srce prestaje da mi kuca, ali ne zbog same hladnoće, već zbog mog stezanja i grčenja, pokušaja da uđem u sebe i da se ogrijem.
Nikad nisam voljela hladnoću. Poslije izvjesnog vremena, tijelo se naviklo, pa i moj vrat.
I dalje sam se pozdravljala u ogledalima. I dalje sam imala povjerenja u svoje tijelo, misleći da sam jedna od najzdravijih osoba koje poznajem. Beskrajno povjerenje i sigurnost u svijet, u kosmos, uvjerenje da smo jedno… kao voda ili zemlja – ako oni opstaju u svim ovim uslovima, opstajem i ja.

Novi život u sebi osjetila sam jednog lijepog, prelijepog proljeća i tada se moje povjerenje u mene samu i u sve oko mene još više produbilo i dobilo bezbroj novih značenja.
Sa rastom trudnoće moj vrat se spuštao, ali ja sam ga vraćala, pratila sam se u ogledalu, istezala, osluškivala bebu, puštala joj određene melodije, slušala muziku,  čitala, pjevala. Mislim da nikad nisam bila bliža sebi. Zato sam i znala da će porođaj biti baš onakav za kakav sam se spremala, učila, programirala. Sve u meni imalo je svrhu, cilj i jasne načine kako do njih doći, razrađene do najsitnijih detalja. Povjerenje u tijelo kao u savršen, pametan sistem, uvjerenje da sam jedno sa kosmosom i da sam pod njegovom zaštitom, taj divni dječji osjećaj da mi se ništa loše ne može desiti, u prirodan poredak stvari da se možemo kretati samo naprijed, vodili su me ka cilju, ka još jednom samoostvarenju.

Porođaj, ipak, uopšte nije bio onakav kakav sam osjećala da će biti. Možda nikada nisam ni umjela da osluškujem svoje tijelo, + možda je taj naš sklad bio lažan, jer ili moje tijelo nije upozoravalo na opasnost ili ja nisam umjela da tumačim signale.  Porođaj je bio stresan i opasan i još jedan razlog za dalje povijanje vrata.
Osjećanja nesigurnosti, beznačajnosti, ugroženosti, kao i potpuni nestanak povjerenja u tijelo smjestila su mi se u dušu. Najveći deo mozga zauzimala je crvena lampica koja se neprestano uključivala i opominjala me da ništa nije onako kako izgleda, da u sebe najmanje povjerenja mogu imati.

Ljubav, nježnost i briga su me grijali i održavali ono malo stare mene. Ipak, nisam se više pozdravljala u ogledalima, jer kad bih se pogledala, nije mi se dopadalo to što bih vidjela. Uprkos tome što su i beba i mama na kraju bile okej, mama se sebi nije više dopadala.
To je kao da se sretnete sa osobom koja je najzad otkrila svoje pravo lice, lice koje se uvijek činilo savršenim, a sada se tek vidi da su mu uglovi usana pomalo iskrivljeni, da ima ožiljak na čelu, ogrebotinu na obrazu i presječenu obrvu. To tijelo koje se sada vidjelo u ogledalu nije bilo ono od ranije, nije ulivalo povjerenje; uostalom, davalo je potpuno pogrešne znake i signale. Kako bih mogla ponovo da mu vjerujem? Kad je bilo najvažnije, kada se radilo o životu, to tijelo nije bilo pametno, onako kako su svi obećali da će biti.
U svakom slučaju, danas, kada prelistavam album sa slikama, vidim da imam mnogo fotografija kao trudnica, ali tek nekoliko kao mlada mama, sa svojom bebom.

Fascinantno je kako je ono što je u nama i na nama. Ogledamo se u sebi samima.

Budući da nikome i ničemu nisam više vjerovala, ponovo sam pokušavala da uđem u sebe i da se ogrijem, kao onda na -30. Svaki plač, temperatura, rast zuba, plakanje dok smo napolju, plakanje kod kuće, odbijanje hrane, nervoza, sve to mi je grčilo mišiće do same granice pucanja, sve sam se više uvlačila u sebe, sve se više povijala.
Nisam se pozdravljala u ogledalu. Rra me je opominjao, ali ja sam sebi govorila da to sad više nije važno, uvjeravala sam sebe da to kako se ja osjećam vjerovatno nije stvarno tako i da, uostalom, uopšte nije važno; imam pametnije stvari o kojima ću brinuti, dijete koje raste.

Tako sam, malo po malo, zaboravljala na sebe. Došla je i druga mišica i mišići su se još više grčili.  Na jednoj strani, beskrajna radost i ljubav prema svima oko mene, a na drugoj – prezir prema samoj sebi, prekorevanje da sam mogla to mnogo bolje, razočaranje u ono što sam mislila da jesam. Iznevjerila sam sve svoje pretkinje iz kojih su bebe zamalo same iskakale.

I kad bih se pogledala ponekad u ogledalu, nisam očekivala više da vidim onu staru sebe, jer nje više nije ni bilo. Ostala je negdje, na periferijama tijela, u ekstremitetima, u nekim bočnim zaliscima srca. Zacviljela bi možda ona ponekad, ali bilo ju je nevjerovatno lako ućutkati. Ipak, čula se, i gotovo pola decenije nova ja nije mogla nikako da ugovori sastanak sa njom. Tek kad su djeca malo porasla i kad je nova ja shvatila da sve to što se dogodilo uopšte nije bilo tako loše, da nje vjerovatno danas ne bi ni bilo bez takvog spleta događaja i da je vrijeme da prestane da kažnjava i zatrpava svoje tijelo i staru ja, nova ja pozvala je na kafu staru, onu koja, uostalom, i ne pije kafu, bježi od kompjutera, odlazi u beskrajne šetnje i šminka se svakog dana. Eh, da.

Gdje je, uostalom, ta šminka? I kad da odem u šetnju?

Od te sudbonosne kafe, njih dvije se druže. Kažu da ne mogu jedna bez druge.
Stara ja je radosna što se probila do lijeve pretkomore srca i do pluća, pa najzad može da dođe do daha, a nova ja što može da uči od stare. Obećala je da će vratiti sve djelove tijela na njihovo mjesto i da će srediti još neke zdravstvene sitnice. Njih dvije se sastaju svake večeri, kada cijela kuća utihne i kada je vazduh ljepljiv od pospanosti. Nova ja uči se starim pokretima.
Legne na pod i podigne jednu nogu, pa drugu. Ruke gore, preko glave.
Zamišlja da je jedna osoba vuče za noge, a druga za ruke. Ne sjeća se da je to ikada radila. Vrat okreće u sve strane. Osjeća bol i voli ga, jer po prvi put osjeća svoje novo tijelo; mišiće, nerve, koljena i laktove, rebra, stomak, ramena, kožu, prste.
I vrat. Pogotovo vrat. U te sitne sate shvata da teret nije težak kao nekada, da sada već može realno da sagleda njegovu veličinu i mjesto koje zauzima u njenom životu.
Zanemarljivo je to mjesto, zapravo.

Ova nova ja mnogo uči. Ponosna je, isto kao i stara, ali uči da se posmatra u ogledalu, da se pozdravi i da stvarno vidi sebe, sebe koja nije više samo jedna, u jednom trenutku i u jednom životu, već spoj svih koje su bile i koje će biti, u svim trenucima koji su joj promijenili život i koji će ga tek mijenjati, u društvu bića koja joj izgrađuju srce neprestano i od njega prave hacijendu, soliter, malu planetu. Nova ja uči da prihvati da će i ona možda u jednom trenutku biti zarobljena na periferiji tijela i u nekom bočnom zalisku srca i, iskreno, očekuje mnogo od te promjene; očekuje mudrost, nova znanja, još više ljubavi i više radosti. Malo li je za jedan život.

HiPP

Procedure i Izazovi Samohranog…

Leave a Reply