Jedna od situacija s kojom se susrijeću roditelji prvačića – da, više roditelji nego sama djeca, je to da dijete jednostavno ne zna da crta. Mnogi su prvačići prošli i vrtiće i testiranja za školu gdje se u velikoj mjeri gledao upravo crtež koji su radili, ali s početkom škole njihovo crtanje nije ništa bolje nego kad su imali četiri-pet godina. Nisu sva djeca takva, naravno. Ima i onih izuzetno talentovanih, odnosno, izuzetno zainteresovanih i s njima uglavnom nema problema.

Kažu da dijete koje rano počne puno da crta ima izvježbaniju rukicu pa su im i slova u prvom razredu puno ljepša i preciznija. Idu od crte do crte, nisu toliko nagnuta i krivuljava kao kod djece čija je rukica još previše ukočena. Eh sad, priča o grafomotorici u koje se ubraja crtanje i pisanje, tema je o kojoj stručnjaci imaju puno za reći. Konačno, to je izuzetno važna tema za razvoj djeteta pa bi roditelji, ukoliko shvate da se njihovo dijete zaista muči i s pravim linijama, a kamoli slovima, svakako trebalo da sjede s djetetom i dobro zagriju stolicu. Stručnjaci kažu, tu je sve stvar vježbanja jer što će više kosih crta i talasa napraviti, to će oni biti ljepši i precizniji pa će i sama rukica s vremenom postati sve opuštenija i opuštenija.

Priču smo počeli s problemima s crtanjem, ali treba temu uvesti upravo pisanjem koje je često predstanica crtanju – ne djeci crtačima već onima koje crtanje stvarno nikada nije zanimalo i u vrtiću su vješto izbjegavali taj zadatak.

Škola je počela prije oko mjesec dana i roditelji prvačića (o starijoj djeci da ne govorimo iako i među većom djecom ima onih koji i dalje ne znaju i ne vole da crtaju) već sada pomalo muku muče s nagomilanim gradivom! Ok, nije to sedmi razred s 12 predmeta, ali za djecu koja su tek počela u školu, a u svom mladom životu su ispunili samo dvije ultra tanke crtice, za njih je to često puno previše.

Gotovo svaki dan u školi pišu kose i prave linije, a slično dobiju i za domaći. A natjerati dijete da pored domaćeg vježba i ono što misli da već zna … malo je teži zadatak. A zamislite samo kakvo je to natezanje ako im opet zadate da onako, čisto reda radi, ponovo rade samo linije – od crte do crte.

Crtanje kao vježba

I tu se vraćamo crtanju. Crtanje je tehnika kojom se dječja ručica trenira da pravi slobodnije pokrete nego kada piše od linije do linije. Crtanjem ono vježba ruku i samim time je oslobađa za preciznije radnje. Dijete u školi već bi trebalo da zna da nacrta mnogo stvari koje vidi oko sebe – ljude, životinje, kućice, auta, ali šta ako odbija uopšte da pokuša. Kada su bili u vrtiću vaspitačice takvu djecu najčešće nisu ni tjerala na crtanje (otpor je često bio prevelik), a kada bi nešto i nacrtalo vrlo često bi njegov crtež naišao na ruganje one djece kojima je crtanje dječja igra. Da, toga ima, i upravo takve situacije djeci ubijaju samopouzdanje pa odustaju i prije nego što su ponovno stavili bojicu na papir. Ali tada stiže škola…

Matematika, jezik, priroda i društvo, engleski, … u svim se tim predmetima već od prvog dana traži puno, puno crtanja. Nacrtaj manju, nacrtaj veću, nacrtaj unutra, sebe, porodicu … i nema druge nego – crtaj. Pa onda dođe likovno, pa opet djeco – crtajte.

I tako malo pomalo djeca necrtači postaju djeca “svaki-dan-puno-crtam”, a na šta liče ti crteži, i zapravo pitanje svih pitanja – koliko su ti crteži zadovoljavajući za period kada dođu prve ocjene?

Učitelji poručuju – roditelji, odahnite – iako škola traži puno crtanja crteži zaista ne moraju biti najljepši prikaz onoga što treba biti nacrtano. Važno je da kada dijete dobije zadatak da nacrta psa, da ono nacrta nešto što njemu liči na psa! Dječja mašta je neograničena i ona nije ograničena zadatim spoljnim svijetom. Ako dijete želi nacrtati velikog psa s malim nogama i obojati ga u plavo – neka ga nacrta. To je njegovo viđenje psa.

Najvažnije je, kažu učitelji, da djeca prepoznaju boje, da kada bojaju neka paze da to ne bude puko šaranje već da zaista vode računa da ne bojaju preko crte. Bojanje je čak i važnije od samog crtanja pa ako dijete neće da crta za vježbanje mu dajte da puno boja jer će time jako dobro trenirati i rukicu i preciznost.

Malo koji odrastao čovjek zna lijepo nacrtati samog sebe, pa zašto bi onda to očekivali i od našeg djeteta. Važno je da crtež ima ako ne sve, onda barem većinu elemenata (uši, oči, nos, usta, ruke, noge … poželjne su svakako i trepavice i obrve, ali njih često znaju da zaborave). Važno je i da noge, na primjer, ne budu veće od ostatka tijela, ali to su relativno zanemarive stvari koje se u školi gledaju i ocjenjuju. Naučiće vremenom smanjiti noge, povećati glavu. Uostalom, a što ako mama koju crtaju u stvarnosti ima debele noge? Dijete će ih onda logično istaći kao takve!

Isto je s drugim stvarima. Kako navodi učiteljica, ako dijete dobije zadatak da nacrta školsku torbu, ma može ona biti i okrugla i trouglasta i svakakva, jer ako dijete kaže da je to torba (nacrtalo je sa strane ramena), onda je to školska torba i tačka. Ako sve ljude oboji u crveno, onda je i to ok, jer se njemu sada crtaju baš crveni ljudi. I tačka. To je stvar njihove mašte, volje i kreativnosti. I dok je god ono svjesno da je sve crveno, jer ono to sada tako hoće, onda je crtež zaslužio dobru ocjenu!

Praksa i podsticanje

Kao i u svemu u životu i za crtanje treba puno prakse i, pogotovo ako je o djeci riječ, puno hvale i podsticanja. Zato nikada, ali nikada, nemojte djetetu reći da im je crtež smiješan ili ružan. Uostalom, ni mi roditelji baš ne crtamo savršeno zar ne? Zato im pokažimo da smo jako zadovoljni njihovim trudom, pohvalimo ih i podstičimo da crtaju još i više. I to ne na način – “uf, super ti je automobil, hajde napravi još jedan”, već “jako je lijep automobil, hoćeš li mu sada dodati i ulicu, benzinsku pumpu, rezervne gume i vjevericu na putu!”

A umjesto cvijeća, ljudi i mačaka neka crtaju neke likove iz crtanih.

Izvor: Index.hr