PIŠE: TashOnLash

Ne obožavam uputstva za upotrebu. Iskonski ih ne volim. Niti znam da ih koristim. Kupih onomad mikser, sa uputstvom težim i obimnijim od miksera samog. Sve sam se pitala gdje je ostatak miksera, kad mu onoliko uputstvo treba. Kako to ide, u inat, ona te baš hoće, te sam višeputno imala to zadovoljstvo, da prevodim uputstva na drugi, ne-maternji, jezik. Usljed onolikog moždanog seksanja upražnjenog pri prevođenju uputstava biblijskih razmjera, izjavljujem da sam sposobna da golim rukama porodim deset metara duboku rupu i isto tako instaliram toplotnu pumpu poslednje generacije.

Nego. Razmišljam. Godinama se pripremaš za život uz tri miliona jednostavnih crteža u tri laka koraka prateći uputstva koja dolaze na svim jezicima kineskih manjima. To se zove čiftaško odrastanje. Tvrdica na glagolu „objasniti“, odrastanje ti lijepo da kartu na kojoj piše „snađi se, nauči kineski“. Pa se ti lijepo snađi. Za hiljadu i jednu stvar u hiljadu i jednoj noći, postoji uputstvo, a uz tvoj proizvod, potomstvo, zapakovano u ružičasto lice i svilene prstiće dobiješ samo „uradi sam“ bebu. Ne treba ti nikakvo uputstvo, nikakav položeni ispit, ne moraš ni da znaš da čitaš, ne treba da pohađaš čak ni kurs, ni školu, ne moraš da znaš ni kako ona izgleda. A ozbiljne su stvari u pitanju. To je budući čovjek. Nema tu nekog smisla. Tu bi uputstvo za upotrebu bilo od koristi.

Donesoh na svijet i ja jednog pripadnika planete. Još od brčkanja u stomaku, zavukla mi se u vene, duševne ćoškove i slojeve. Bez po muke, po nebeskoj vatici sa sedmog sprata, sve mi lice razvlačila kao plastelin u osmjeh. Brčkanje završeno, preselila se na tvrdo tlo pa je teturavo pokušavala da pobijedi gravitaciju. Na sve četiri se ljuljuškala i zavodila red u visini mojih koljena. Istraživački nagoni, praćeni decibelnim recitalom radosti, za krajnji cilj su uvijek imali džumbus. Da se razumijemo, meni džumbus ne smeta, mi živimo u jednom. Džumbus, koji je ona proizvodila radoznalošću, u meni je uključivao alarme za opasnost i cd-kasetu-ploču na ponavljanje „Ne to! Pašće ti na glavu!“.  A ona je, smirena i opuštena, svoje istraživačke ekspedicije u kućna bespuća, religiozno vježbala, više puta dnevno. Time su i moji živci dobijali dnevno sljedovanje kardio „opruži-ispruži“ vježbi.

Znam sve. Teorijski. Znam da je opuštenost veoma bitna u roditeljskoj raboti. Takođe, znam, da sam napeta od silne opuštenosti, koju dugujem svojoj mašti. Ja sam definicija one „Ne daj bože šta ti majka pomisli“. Šta se sve meni zavrti u glavi, to je strava, užas i horor majčinskih strahova. To me je dovelo do zaključka da kao roditelj imam premalo ekstremiteta i premalo ušiju. Shvatila sam, te sam strahotreperenje svela na dalj. Svoju sjenku, takođe. Sad tinjam stravu u sebi nadajući se da negdje ne zvekne, ne skotrlja, ne polomi zube. Dok plava mustra bezbrižno prolijeće pored mene na trotinetu držeći ga jednom rukom, sa jednom podignutom nogom u pozi baletske arabeske, uzvikujući „Vidi me, mama! Vozim bez ruke!“, ja šištim u sebi ko’ ekspres lonac „nemoj samo da bude vidi me, vozim bez zuba!“. Umjesto da joj zečeći doskočim, uzmem trotinet i kažem idi se valjaj po zemlji ko’ sva djeca, smiješim se uz „Bravo, bravo, vidi kako si napredovala!“. Tu sam se i ukebala. Ponavljam stereotip koji sam nekad slušala od svojih roditelja, a na koji sam savršeno znala da odglumim da sam gluva. To mi se vratilo, onomad, kada je mustra jureći ka toboganu, na moj krik-pitanje „Stani! Zar me ne čuješ?!“ odgovorila „Ostavila sam slušajuće uši kod kuće!“.

Bez uputstva, a opet u okvirima jednog, odrastanje stopalića, prvo propratiš kratkim i jasnim direktivama. Glagol i imenica. Pridjeve ne koristiš. Trudiš se da ograničiš što rečenice, što kretanje. U roku od skoro pa odmah, beba poraste. Proširila granice svojih kretanja i prostore obitavanja. Vaspitne radnje, shodno tim granicama, dobijaju nove dimenzije. A valjalo bi ih poduprijeti i sopstvenim primjerom. Kad omaneš, mlađahni to odmah primijete i primjenjuju. S tim vaspitna lekcija propada do daljnjeg, jer ono što ne treba djeca pamte iz prve.

Ima nas koji mučimo istu muku, pa bude malo lakše. Ima neke utjehe u tom saznanju da nisi jedini koji ponavlja apsurdna uputstva za život na ovom planetu, heklajući ih u vaspitanje čvor po čvor. Uputstva kao što su: „Izvadi cipelu iz usta!“, „Ne grizi nogu od stola!“, „Krede se ne jedu. Kao ni maramice. Kao ni kutija. Ni sapun. Ne liži kremu. Ne jedi kremu!!!“, izazivaju latentni svrabež po cijelom tijelu. Pa ga učiš da ne udara, da ne grize, da sasluša druge, da ne pljuje, da ne radi drugima ono što ne bi volio da drugi rade njemu. Onda te realnost klepi po ustima. Ispostavi se da napolju važi pravilo jačeg. Da fini izvlače deblji kraj. Zapitaš se da mu možda ne škodiš sa tolikom vaspitanjem i magičnim riječima poput hvala, izvoli, molim, izvini. Probijaš se kroz faze vaspitavanja, nadaš se da sačuvaš autoritet i rastegneš svoje mogućnosti da pomogneš čedu da se snađe međ’ drugim čedima.

Ima tu jedna sasvim slađahna stvar. To je umjetnost ozbiljnosti u vaspitavanju, kad pile tvoje musavo, raste glavom u oblake i krene da daje nemoguće izjave i odgovore.  Da se smiješ ne smiješ, a ne vjeruješ šta slušaš. Satjera te u ćošak, likuje ispod oka, a tebi filozofi ne bi pomogli da se domogneš odgovora. Budi pametan.

Ima tu još jedna sasvim slađahna stvar. To je umjetnost vjere u dobro i bolji svijet. Vjeruješ u dobro, vjeruješ da će se pruje ili kasnije tvoji samouki, bez uputstva, roditeljski pokušaji isplatiti i da ćeš uspjeti da napraviš dobrog čovjeka. Malo li je?