Operacija: razvedba

nekadavnoPIŠE: TashOnLash

Nakon završetka operacije zvane razvod, stasala sam za psiho-fizičku rehabilitaciju. Za odlazak na pusto ostrvo, da pasem travu, meditiram, ližem rane i morsku so sa sebe. Da ne razgovaram ni u prezentu, ni futuru, ni pluskvamperfektu, aorist da batalim, ne odgovaram na pitanja, tihujem i mirujem u blagostanju novopečenog razvedenog statusa. Džabe meni što sam stasala za rehabilitaciju, na istu me niko nije poslao, niti me se klanjao.

Sve je počelo mojom ingenioznom idejom da se udam. Tako to biva, svaki razvod počinje udajom, a završava se u sudnici, grubih razmjera tri sa tri, sa sudijom, pomoćnikom i dva (nepoznata) svjedoka. U mom slučaju, dvije gospođe u poznim godinama. Jedna sa pletivom, druga sa zbirkom osmosmerki u rukama. Pasivno su svjedočile, a aktivno bile okupirane rukotvorinama. Ideja o  razvodu je, u našem domaćinstvu, na moje zaprepašćenje bila prihvaćena momentalno. Iskreno govoreći, očekivala sam makar pobunu, malo dramatičnosti, koju teoriju zavjere, ali sve što sam dobila jeste bivšeg muža personalizovanog u lik i djelo Hudinija. Nestade čovjek.

Tom prilikom je prećutno izvršena podjela obaveza. Na ravne časti, sve je pripalo meni. Pun aranžman, sve uključeno, i pakovanje, i selidba i plaćanje zaostalih računa. I papirologija za razvod. Blagoš meni. Sreća i radost sporazumnog razvoda braka, u kom nije stečena materijalna imovina, sem gubitka materijalne težine na četres’ kila žive vage jednog od supružnika, sadržana je u činjenici da papirologija nije preobimna i da se FT1P (u narodu poznat kao fenomen “fali ti jedan papir“) lako izbjegava. Što ujedno ovakvu vrstu razvoda čini najjeftinijom. Ostali koštaju toliko da bankovni računi sudova otežaju u mjeri da budući praunučići radnika u pravosuđu, neće morati da rade do penzije. Predavanje papirologije službenici na šalteru, praćeno njenim ništa manje do grohotim smijehom i usklikom “Kažem ja, sa prvim brakom treba brzo završiti!”, rasteglo me ko’ lastiš. Gospođo službenice, tajming vam je više nego odličan. Osjećala sam se kao dronjavi pas ovčar, dok sam se četvoronoške vukla ka izlazu iz suda. Uprizorena kao prava buduća raspuštenica. To je neko posebno stanje očajničkog šoka, za koji bi trebalo izmisliti koferče sa hitnom psihijatrijskom pomoći. Duša pred samozapaljenje.

Po predavanju predloga za razvod braka, tu negdje, kad se zima preoblačila u proljeće, sačekala me je selidba iz bračnog stana, gigantskih razmjera. Nikad manji stan, nikad više stvari. Za mene, sa  pomoćnikom u vidu bebećeg djeteta, spakovati se i preseliti, bilo je jednako komplikovano lansiranju rakete. Kako bih izbjegla lansiranje bilo čega i bilo koga u stratosferu, osmislila sam plan. Strateški plan je podrazumijevao angažovanje motorizovanog dede-oca i jednog kamiončeta za koji komad namještaja. To je sve skupa 10 ruku. Pomenuto kamionče je došlo uz dva majstora, koji su, saznaćemo kasnije, moleri, a ne selidbari. Skvrčeni u kamiočetu, koljenima do zuba, nisu se pretrgli da pomognu. Akcija “spakuj” protekla je neometano, zajedničkim snagama djeteta i mene,  pod dirigentskim vođstvom dede-oca koji je u dvočetvrtinskom taktu lupkao “trpaj gdje stigneš, pola baci”. Kasnije je sve, istim intezitetom, potrpano u auto i kamionče i odvezeno u horizont bolje budućnosti, odnosno put našeg novog stana. Akcija “raspakuj” je, takođe, protekla mirno, sa akcentom na “pola baci”. Čistka par exellance. Meni svanulo. Bacili smo sve. U kontejner. Rijeka nije bila blizu.

U fabulu novog domaćinstva, gdje smo se ušuškale i skućile, uskočilo je vrijeme, da posredno i neposredno diktira razvodnu situaciju, dok se ne pojavi plava koverta u kojoj leži poziv za glavnu raspravu. Vrijeme uobličeno u četiri kadra sa digitalnim odbrojavanjem dvadeset četiri sata, kao u istoimenoj seriji. Odbrojavanje. Četiri kadra, dvadeset četiri sata, komotno se smjestili u jednu kalendarsku godinu. Plus koji dan preko. To je nešto više od 365 dana čekanja. U ovozemljaskom životu, bez kulisa Beketovog Godoa, to je dug period. Ne mogu samo da preskočim, okrenem stranicu i spasim se besciljnog i davljeničkog dijaloga.

tashonleashU čekanju, emocije se smjenjivale kao vitlanje hiperaktivne promaje, a godina vukla kao drogirani puž. Vremena na pretek, taman da se ponovo stvorim. Taman da se podignem na tanke, musave noge. Taman da očešljam krive drine na glavi. Onda iste ispravim. Taman da se očistim garava od svađa i prljavih riječi. Tražila sam podršku. Tražila sam prijatelje da razgovaramo, a oni bi svi oko mene disali na škrge, trudili se da budu neprimjetni i klimali glavama u znak empatije. Jer znaju da su bivše ili skoro-pa-bivše-žene poznate po naturpijanim očnjacima. Srećom, ne samo što su svi oko mene ostali čitavi, nego je srazmjerno porastu proljećnih temperatura, porasla i moja psiho-fizička kondicija, pa sam sa konfekcijske nule prešla na dvojku. Nisam više bila vreća kostiju, upasana kaišićem, niti sam više razmišljala na nivou dizenterične amebe. Obrnuto srazmjerno kalendarskoj godini provedenoj u čekanju, bio je sam čin razvoda braka kada je do njega došlo. U sudnici 121, mjera tri sa tri za tričavih tri minuta. Čas posla. Uz zvuk pletiva, šaranja hemijske olovke i kastanjetsko škriputanje vještačkih vilica iz pozadine. I Hudini je bio tu. Čarobno. U znak zahvalnosti, japanski naklon prilikom napuštanja prostorije leđnim otvaranjem vrata. Dobro ih nisam izljubila sve redom. Napokon, i to smo završili.

Jeste da sam u nekoj etapi razvodnog puta poželjela da pobjegnem u nahereni kokošinjac moje babe, da se  kokošije umudrim, dok oluja ne prođe. Ili da se popnem na drvo i ugnijezdim. Jeste da sam se u nekoj etapi osjećala, a vala, i izgledala kao ementaler. Ali, to su samo razvodne faze. Negdje iz petnih žila sam osvježila smisao za tragikomediju, upakovala sve u dva čina: udadba i razvedba, rekla “Kraj, idemo dalje!”. Tačka. Nisam mnogo plakala, da mi se ne bi uhvatila plijesan na lice. Samo sam jednom, onomad kad me uhobolja zavijala u perecu, u pokušaju da sipam par kapi lijeka, naglas, opsovala samački život. Inače sam navijala za sebe, da budem nasmijana, da uživam, da gledam dijete, što bi rekli stari, i ne brinem. Jer kad sam nasmijana ja, nasmijano je i dijete. A ima li šta važnije od toga? Jok.

HiPP

Procedure i Izazovi Samohranog…

Leave a Reply