Savjest i ta na na na na na

12007274_1665394340413961_1018751812_nPIŠE: Tash on lash

Ima tih dana kada me roditeljska savjest zapeče gore od trudničke gorušice. Razlozi za istu variraju i kreću se u rasponu od (naizgled) banalnih kao što je “danas nisam skuvala ručak za na kašiku” preko “nisam dovoljno dobra majka, veći dio dana sam provela radeći, dok se ona sama igrala” ili “gušim je, ne dam joj dovoljno prostora” ili “koliko puta mogu da zakolutam očima na milionito mamamama” do “moje dijete je dijete razvedenih roditelja, odrasta bez oca”. Tih dana se ja, lijepo zapitam, jesam li ista ona od juče, kad me roditeljska savjest nije pekla ni kad sam joj umjesto voćne užine dala kinder čokoladicu, jer sam baš bila avanturistički raspoložena. I jesam li ja ista ona od onomad, kad sam joj ručak poslužila za radnim stolom i na pola monitora pustila Pepu, kako bih ugrabila dvadesetak minuta za ugovaranje posla i pritom se ni osvrnula nisam na savjest. Ali, tih dana kada je roditeljska savjest kamen spoticanja, kad krenem da se zlopatim s istom, lijepo mi dođe da kao noj zabijem glavu u pijesak. Onda me grize savjest, jer me grize savjest. To se dešava, uprkos upozorenju starijeg građanstva iz okoline da uživam sad, jer poslije. Ne znam šta ide poslije, rečenicu su tek tako usred rečenice i završili. Ali, ako nešto znači, značajno su me pogledali, što ukazuje na to da poslije “poslije” ide nešto mnogo strašno. Uz uvodnu špicu iz serije “Dosije X”, jezičkog i slovnog ekvivalenta ta na na na na na.

Mnogo savjesti u zbiru, a rezultat negativan, tačnije jedan roditelj u minusu.

Nikad nije pravo vrijeme da se ukaže na nedostatak edukativnog sadržaja redova koje pišem, ali biće meni mnogo lakše ako vam kažem i upozorim vas da nemam recepturu za otklanjanje roditeljske griže savjesti. Da se ne zalaufate u čitanju.

Nemam savjet kako da suzbijete grižu savjesti u par lakih koraka i deset meditacija. Tu smo, svi mi, roditelji, sami sa sobom. A mi koji smo samohrani (ispravljam se, samostalni vršitelji roditeljskog prava), smo nalik na stepske vukove. Mi smo, što bi se reklo, sami samciti u tom džumbusu. Istini za volju, biti sam, nije nužno loša odlika jednoroditeljske porodice, međutim umije da bude krajnje izazovna, jer dovodi do umora, usmaljenosti, stresa i koje kakvih sporednih efekata u vidu zaboravnosti, slabljenja koncetracije i tužnjikavog, nekog neprijatnog osjećanja. Vazda sam nezadovoljna, jer ne mogu da postignem sve. A vjerujte mi, savjest kad upeče samohranog, oprostite, samostalnog vršitelja roditeljskog prava, mnogo je strašno. Tako me to vazda iscrpi. Fizički, psihički, svakojako. Znate ono “od dva zla odaberi manje”? Ponekad sam, vala, toliko umorna da ne mogu da procijenim gdje mi je trup, a gdje mi je glava, a kamoli da biram manje zlo. Budem toliko umorna, da mi je tišina preglasna, uši me bole, a sljepoočnice pulsiraju od krčkanja preostalog mazohističkog adrenalina od svakodnevne trke-frke. I zbog toga me grize savjest.

Mislim se, nećeš više. Postaću durasel zeka na mišiće ako treba, pa ću da budem nasmijana i raspoložena žena-majka koju roditeljska savjest neće više hvatati za gušu. Neće mi više oči bockati sređeni tanjiri sa jelom koje mame interneta dekorišu, a njihova djeca u slast pojedu i ne pokušavaju da izbjegnu jelo koristeći retoričku malverzaciju u kojoj jaja neće biti pojedena, jer nisu plava kao kosa, a kosa nije žuta kao jaja. Neću više ni žmirnuti, ma, neću ni smijuljak zajedljivi ispustiti, na slike sređenih dječijih soba, gdje su sve kockice u jednoj kutiji, lutke mirnim snom spavaju na krevetu, olovke u posudi za olovke, i sve igračke iz djelova sklopljene u djelove i nijedan dio ne fali. Neće mi više smetati lom i grom u kući, koji svjedoči tome kakva sam (nikakva) domaćica. Neće mi smetati ni gomila neopeglanog veša. Odlučujem da više neću ni da trepnem na haos. Osjećaću se bolje. Posao ostavljam za kasnije. Iskustvo me je naučilo da neće dobiti noge i pobjeći. Prioriteti moraju da se znaju. Tako riješena, ranac na leđa, dijete za ruku, trotinet međ zube i pravac park, gdje su djeca i drugi roditelji kao ja. Moji sapatnici, koji neće ni primijetiti da izgledam kao da me je centrifuga žvakala i pročešljala. Taman da se ispričamo ko’ ljudi o tome koliko nas je danas, na skali od “nije me grizla savjest” do “progrizla mi je đonove na patikama” grizla savjest.
Idemo!

Kad tamo, u parku… Ta na na na na na.
Sjajno! Pa, fantastično! Pustoš! Kako to da u gradu od dva miliona ljudi nema žive duše u parku?!
Slika govori i slikom i reči.

Druga-strana
Ne lezi, savjesti, jer je sad vrijeme da radiš.
Pitam se, gdje su i šta ti drugi roditelji rade, a ja ne radim? Gdje to griješim i kakve sam roditeljske aktivnosti zaboravila kad sam dovela dijete u park?!

Negdje u to vrijeme, griža savjesti mi šapuće par opcija i time, moju roditeljsku nesigurnost kao posljedicu samohranosti (dobro, ispravljam se, samostalnosti vršenja roditeljskog prava) i nemogućnosti mitoze, dovodi do stanja “vrh mi na dnu stoji”. Opcije su sledeće, štrikirajte vodeći se sopstvenom odgovornošću, grižom savjesti i senzibilitetom. Drugi roditelji:

1. sjede kod kuće i uče svoju djecu da čitaju, pišu i broje, dok tvoje dijete broji 1, 3, 5, 16, 25, 44, a tebe to ne tangira uopšte.
2. sjede kod kuće i prave kolaže sa svojom djecom. Kao na Pintrest-u. I njihova djeca ne lijepe lijepak u kosu.
3. su kod kuće, za šporetom, kuvaju ručak od svježih, organiskih namirnica koje su nikle u njihovoj bašti. Sve neprskano, s ljubavlju gajeno. A kod mene na simsu jedva bosiljak i nana uspijevaju.
4. peglaju i kuća im se cakli.
5. su otišli na posao, a djeca u vrtić. Kao sav normalan svijet.

Ja biram neponuđenu, realističnu, nesigurnošću nezačinjenu i bezbjednu opciju da smo svi u istom savjesnom sosu, krčkamo se natenane. Ta na na na na na. Čisto da mi bude lakše. Odjavljujem se, da me ne grize više savjest, do sledećeg ponedeljka uz uvodnu špicu iz serije “Dosije X”. Ta na na na na na.

HiPP

Procedure i Izazovi Samohranog…

Comments

  1. majal

    Odličan tekst! Ja stalno imam osjećaj griže savjesti iz nekog razloga, što sam tu, a nisam tamo, što sam tamo i nisam tu… i nikad kraja tome. Mislim da ovaj “divni” osjećaj dobijemo zajedno sa titulom roditelja, bilo samohranog (ups mislim samostalnog u vršenju roditeljskih DUŽNOSTI i prava) bilo … kako sad nazvati suprotno od samohranog 🙂 I nastavljamo da se krčkamo, svi zajedno.

Leave a Reply