Ako vas dijete ne poštuje, razmislite o sledećem…

Daddy talking to his son about serious things

PIŠE: psihološkinja Branka Vasilev

Usled brzog tempa života i borbe za egzistenciju mnogi roditelji nemaju dovoljno vremena da se posvete djeci. Svi ponekad imamo loš dan. Jedan dan nije problem, ali ako smo svih sedam dana u nedjelji, umorni, iscrpljeni i ne nalazimo vremena za razgovor sa djetetom onda zaista imamo problem. Čini se da nikad nije bilo više obaveza i nikad manje uživanja sa djecom. Sve to se negativno odražava na kvalitet komunikacije sa djecom. Evo kako to izgleda u praksi:

Mama i petogodišnji sin ručaju u restoranu. Dijete svo vrijeme priča. Što bi rekli “usta ne zatvara”. Mama gleda u svoj tanjir i jede, umorna je i izgleda da joj nije do priče, ali dijete nastavlja svoj monolog. Nakon petnestak minuta mama ga prekida:“E, ajd oladi malo, majke ti“.  Kad je dijete poraslo mama mu je držala lekciju o lijepom ponašanju, a ono joj je odgovorilo:“Daj kevo oladi malo“. Mama se iznenadila, nije bila ni svjesna da je dijete to upravo od nje čulo.

Mama i četvorogodišnja Maša doručkuju. Djevojčica komentariše:“To je džem od šljiva, tetka ima onaj od kajsije, a onaj od krompira ne volim“. Na to će mama:“Ma ne postoji džem od krompira, ajde jedi i ćuti“. Mama je mogla na primjer da pita:“Da li si ti probala džem od krompira? Kada je to bilo?“ Mogla je da se potrudi da nastavi dijalog sa ćerkom, da sazna kako ona razmišlja, šta se mota po njenoj glavici, da se kroz priču zbliži sa ćerkom…Sitnice čine djetinjstvo. Treba uživati u zajedničkim obrocima i pričama.To se uči dok su mali. Ali, izgleda da je Mašina mama imala težak dan i da nije bila raspoložena. Danas Maša ima dvanaest godina, a njenoj mami je krivo što je tako zavorena i što joj odgovara:“Da..ne…možda“. Pokušava da se zbliži sa Mašom, ali joj ne polazi za rukom.

Sin predškolac se hvali tati:“Danas sam jedini tačno uradio zadatak u radnom listu. Dobio sam pečat“. Tata gleda u tv i odgovara:“Bravo sine, bravo“. Dijete nastavlja priču:“Znaš šta je rekla vaspitačica…“ Tata se približi televizoru i kaže:“ Pssst… ćuti da čujem rezultat“. Kasnije kada je sin napunio devet godina tata mu se obrati:“Čujem da je danas na treningu izbila tuča“, a sin igra igricu, gleda u mobilni i kaže:“Aha“. Tata želi da razgovara:“Pa šta se desilo“, a sin nezainteresovan za razgovor uzvikne:“To poen za mene“.

Pod stresom smo, žurimo negdje ili smo jednostavno umorni pa često kažemo djetetu nešto zbog čega se poslije kajemo ili mu uopšte ne posvetimo pažnju. Ponekad nismo ni svjesni svoje reakcije i njenog negativnog uticaja na dijete. Kada razgovaramo sa prijateljima, kolegama, poznanicima trudimo se da kontrolišemo svoje ponašanje, biramo riječi, kad pogrešimo kažemo izvini, stalo nam je do toga šta će misliti o nama, ali kada nam se obrati dijete onda ne razmišljamo mnogo kakav utisak ostavljamo. Ne sjetimo se da kažemo: „A, da porazgovaramo o tome kad stignmo kući trenutno sam umorna da bih te slušala pažljivo?“ ili „Izvini, nije trebalo da vičem na tebe, nisi ti kriva što sam imala težak dan“. Lakše nam je da se istresamo na dijete nego da biramo riječi i kontrolišemo postupke. A, baš pred djecom je važno da pazimo šta govorimo i kako se ponašamo. To je naravno lakše reći nego uraditi.

Ako vjerujemo da se trud i upornost isplate, onda nam neće biti teško da uložimo napor kada razgovaramo sa djetetom, da ga gledamo u oči i pažljivo slušamo kao što bi slušali pravnika koji nam objašnjava neki važan propis, da se ophodimo prema njemu kao što bi se ophodili prema nekom uvaženom kolegi,  jer to što je dijete i što je malo ne znači da zaslužuje manje poštovanja. Ako želimo da dijete sa nama razgovara zainteresovano i sa poštovanjem, onda i mi treba tako da se ophodimo prema njemu.  Treba izbjegavati komentare kao što su:“Šta ti znaš o tome, mali si ti još. Ma otkud ti to, to su gluposti“, ne odmahivati nezainteresovano glavom:“Vi i vaša dječja posla, nemoj da me gnjaviš s tim“, ne ismijavati  i ne potcjenjivati njegov način razmišljanja ili činjenicu da nešto ne zna ili ne razumije:“Haaha, ti si stvarno mislio da to tako radi…Šta se ti miješaš kad ne razumiješ…“  Sigurno ne  bi voljeli da sutra čujete:“Daj kevo oladi malo… nemoj da smaraš… haaha… nemaš pojma, pa to je igrica, kako nisi znala…“.

Znam, neki će reći kako će dijete sve to da čuje i pokupi od drugara, kako je veliki  uticaj medija, vršnjaka… Svašta će da čuje od vršnjaka, ali ne mora i od nas. Mi djeci nismo vršnjaci već roditelji  i ne moraju to od nas da nauče. Od nas i primjera koji dajemo djetetu u velikoj mjeri zavisi kako će ono da se ophodi prema nama. I to uči dok je još malo. Mnogo priče kao i lekcije o lijepom ponašanju tu ne pomažu mnogo. Najveći uticaj na dijete roditelj  ostavlja svojim ličnim primjerom.

Posvećenost djeci nije gubljenje vremena već ulaganje u budućnost.

Izvor: Moj psiholog

HiPP

Procedure i Izazovi Samohranog…

Comments

  1. Slazem se ja sa Vama i vise puta kazem da nusu oni trazili roditelje nego smo mi zeljeli djecu, ali kako postici da ti dijete ima sve sto mu je potrebno, ponekad i vise od toga, ako ne pidmetnes ledja i neprestalno radis,a opet sve za njihovo dobro?!

Leave a Reply