Bajke i zlo

zlo

PIŠE: Zoran Milivojević, psiholog

Dječje bajke su prve priče koje pričamo djeci o događajima u velikom i nepoznatom svijetu koji se nalazi izvan sigurnog porodičnog kruga i roditeljske ljubavi. One imaju značajan uticaj na izgradnju osnovnih, početnih djetetovih uvjerenja o nepoznatim ljudima, ljubavi, pravdi… – velikom svijetu koji ga očekuje. Struktura zapleta u ogromnoj većini bajki je da njenog junaka, koji je po pravilu neko s kim dijete može da se poistovjeti, ugrožava zla osoba ili sila, da bi se priča razriješila i svršila tako što dobra osoba ili viša sila spasava junaka. Zato bajke imaju srećan kraj u kojem ljubav i pravda pobjeđuju zlo.

Svi koji su djeci čitali ili pričali bajke znaju da ih ona vrlo snažno doživljavaju. Najsnažniji momenat je doživljavanje straha za junaka kada ga zarobljava figura koja je utjelotvorenje zla. Jasno je da je strah djeteta za junaka istovremeno i djetetov strah za sebe, što proizlazi iz njegovog poistovjećenja sa junakom priče. Koliko je ovaj strah važan djetetu, ukazuje to što dijete traži da mu se ista bajka priča iznova i iznova. Ponovno proživljavanje priče koja mu je već do detalja poznata i čiji kraj već zna, pomaže mu da prevlada doživljeni strah.

Problem u ovakvim bajkama vide oni koji smatraju da ovakve priče nepotrebno traumatizuju djecu, kvareći im radost srećnog djetinjstva. Bajke se vide kao najraniji promotori nasilja i politički nekorektnih seksualnih stereotipa. Pišu se nove bajke ili se stare mijenjaju kako bi postale prihvatljivije. U revidiranim tekstovima princ poljupcem iz stogodišnjeg sna budi drugog princa.

Mala djeca su naivna, što znači da vjeruju da su svi ljudi isti kao i oni koje viđaju u svojoj porodici i okruženju – dobri, puni ljubavi prema djetetu i dobronamjerni. Kako je djetinjstvo priprema za odrasli život, razvojni zadatak je prevazilaženje ove naivnosti. Jedna od glavnih funkcija bajki je da poduče dijete da se spoljašni svijet razlikuje od njegove zajednice, da ga pripremi da u spoljašnjem svijetu postoje opasnosti s kojima se i ono jednog dana može suočiti. A da bi se to postiglo, u bajkama mora da postoji zlo, a zatim borba dobra i zla u kojoj dobro na koncu pobjeđuje.

Dva su glavna momenta koji sprječavaju da djeca budu traumatizovana bajkama. Prvi je emocionalna katarza koju donosi pobjeda dobra kao obavezni srećni kraj ugrađen u bajku. Drugi je što se bajke čitaju u sigurnosti – dok je dijete u krilu ili zagrljaju odrasle osoba koja ga voli i štiti. Bajke omogućuju djetetu da se razvija, da iz faze neznanja i potpune naivnosti pređe u sledeću razvojnu fazu u kojoj prihvata postojanje lošeg i zlog. Da ni ta sledeća faza nije kraj razvoja, najbolje vidimo kod onih odraslih koji se i dalje upravljaju uvjerenjem da pravda i ljubav vladaju kosmosom i da uvijek na kraju pobjeđuju.

Izvor:Politika .rs

HiPP

Procedure i Izazovi Samohranog…

Comments

  1. Imala sam sreću da odrastem uz ove bajke koje su imale snažan uticaj na formiranje moje ličnosti i karaktera. Trudim se da i moju djecu vaspitavam tako. Znam, da ove moderne bajke i crtani filmovi kriju mnogo više opanosnosti i iskrivljivanja realnosti. Djeluju mnogo više destruktivnije na djecu. Dobar dio tih crtaća uče djevojčice da budu sponzoruše, a dječake nasilnici i huligani.

  2. “Malo” je problematicno sto se u klasicnim bajlama djevojcice indoktriniraju da se oslanjau na druge ( princeve ), a ne na svoje sposobnosti te da ocekuju da ih uvijek neko spasi. Pri tome velicaju fizicku ljepotu i neke osobine poput poslusnosti, trpljenja, pretjerane skomnosti (skrusenosti ), zatim idealizuju zene u ulozi zrtve ( patoloske poztrvovanosti ) etc. Tako da to sto princ ljubi princa je najmanii problem (mada mislim da bi mozda to dosta zbunilo vecinu djece, pogotovo ako bi kod odraslih vidjela nekakvu reakciju zgrazavanja ili gadjenja )

Leave a Reply