PIŠE: Tatjana Kuljača,blog Mamizam

Postoji jedan momenat u mom životu, neobičan izbor za odabir uspomena sa prvog porođaja, ali toliko jak da me u zadnje vrijeme progoni kao duh i zove iz jednog ugla svijesti… traži da perom bude sačuvan.

Kao one uspomene koje bi najradije gurnula pod tepih i zaboravila na njih, ali one uvijek vrebaju iz nekog mračnog ugla i kače se nevidljivom niti za predivna sjećanja, samo da ih nikada ne bih  nazvala savršenim.

Pamtite li put do operacione sale? Od momenta kada ti skinu spavaćicu i kad od odore imaš jedino svoje tijelo i bebu u ogromnom stomaku koja želi vani, ali je priroda tvoje konstitucije u tome spriječava.

Najviše od svega na svijetu sam željela da moja beba stigne na ovaj svijet normalnim putem. Onog momenta kada sam saznala da se to najvjerovatnije neće dogoditi, ali da ćemo dati Prirodi šansu da odradi  svoje i pomjeri granice mojih karličnih kostiju mimo onih koje mi je sama odredila, svaku poru mog bića preplavio je strah. Da ću proći kao moja mama. Porađavši se cijeli dan i na kraju završiti na operacionom stolu. Od tog momenta sam bila u blagoj panici koja me nije napuštala sve do momenta kada sam, iscrpljena višesatnim bolovima, konačno legla na sto i dobila anesteziju. Razlila se kao brzi otrov niz moje noge i umirila iscrpljeno tijelo koje se grčilo.

Put do sale… iskrena da budem, nadala sam se da će mi ostaviti barem malo dostojanstva ostavivši mi barem neku krpu omotanu oko mene, ali nisu dozvolili. Pomogli su mi da ustanem iz kolica, poželjeli mi na svu sreću na ovom svijetu i zatvorili vrata za sobom.

Stajala sam naga iza jednih i gledala u druga vrata, koja su mi se činila miljama daleko. Koračala sam polako, koliko su mi bolovi dozvoljavali, po mračnom hodniku do ulaza u operacionu salu. Ubjeđujem mozak  koji je uspio da mi napravi prostor za stid da toj gomili ljudi, koja se užurbano priprema da me riješi muka ja nisam nesvakidašnji prizor. Bez krpe na sebi, samo sa stomakom od kojeg ne vidim sopstvena stopala. Da takvo nešto gledaju svaki dan. Da je to potpuno normalno. A onda me bol prostrijeli i stegne bubrege i stomak, drži tako cijeli minut, najduži u mom životu. Zaboravim tada sav stid zbog nedostojanstvenog položaja u kom sam se našla. Čim bi prošao, stid bi se vratio, kao da nije ni odlazio. Dva minuta stida… minut  bola.

Mislim, da ušetam tako, mahnem onako naga svima, kažem: ,,Dobar dan, izvinite što nemam ništa na sebi, al’ ja ne mogu više. Da počnemo?” Djelujem samoj sebi smiješna.,, Mani se stida!”, prekorjevam se u trenu koji izgleda kao vječnost. Kao u nekom filmu, u sceni toliko napetoj i usporenoj kada ti u ušima bubnje otkucaji srca pomiješani sa zvukom dubokog disanja. A oko mene tama. Mozak mi govori da se vjerovatno poigrao sa mnom i da taj put od vrata operaconog bloka  pa do ulaza u salu nikako nije mogao biti mračan. Ali, tako sam ga ja upamila. Jedino tako sam ga uspjela umetnuti u sjećanje.

Nisam brojala korake. Činilo se bezbroj. Kao kad u snu trčiš, a neka nevidljiva sila te vuče i ne da ti da pobjegneš progoniocu. Grabiš naprijed, a nikako da stigneš.

Kažu da zaboraviš sve ružno kad prvi put ugledaš i pomirišeš svoje tek rođeno čedo. Da ono ima moć da svu onu muku obezvrijedi i potisne u zaborav. Nisam zaboravila tih bezbroj koraka od jednih do drugih vrata, prošavši ih sama u bolovima koji su mi odvajali sve ćelije u tijelu. Dozvolila sam umu da se poigra sa sjećanjima i da ih pamtim u mraku. Valjda mi je tako bilo lakše da sve to progutam i opravdam taj nagi put kad sam dostojanstvu pognula ponosnu glavu i rodila se kao majka.

Vrijedilo je. Taj put mi više nije toliko bitan. I jesmo nagi prizor koji gledaju svaki dan dok donose na svijet na stotine beba, potpuno običan i podložan zaboravu.

Tako je… sad si tu… napisan. Možemo ugasiti svijetlo. Da potpuno nestaneš.

Izvor: Mamizam blog