Ćerka mi je rekla da želi da postane majka. Šta sam joj sve prećutala?

201205_Page_18_Image_0001AUTOR NEPOZNAT

Sjedimo za ručkom prije neki dan, kad moja ćerka, onako uzgred, pomenu da ona i muž razmišljaju o djetetu. „Vršimo istraživanje”, rekla je u šali „Da li misliš da bi trebalo da imamo dijete?”

To će vam promijeniti život”, rekla sam oprezno, pokušavajući da zvučim opušteno.

„Znam” rekla je, „nema više spavanja do kasno vikendom, nema spontanih odmora i putovanja.”

Ali, ja uopšte nisam mislila na to kad sam rekla da će im se život promijeniti. Pogledala sam ćerku u oči, pokušavajući da nađem prave riječi. Htjela sam da joj kažem ono što ni na jednom kursu o roditeljstvu neće naučiti.

Htjela sam da joj kažem da će fizičke rane od porođaja zarasti, ali to što je postala majka ostaviće je zauvijek ranjivom.

Razmišljala sam da je upozorim da više nijedan naslov u hronici neće pročitati, a da se ne zapita: „O, Gospode, šta da je to bilo MOJE dijete?!” Svaki požar, svaki pad aviona, svaka nesreća će je zaboljeti.

Da joj kažem da, kad vidi slike djece koja gladuju, pomisliće da li išta može biti strašnije od toga da gledaš svoje dijete kako strašno pati.

Pogledala sam u njene savršeno nalakirane nokte i besprekornu garderobu i pomislila da, ma koliko sofisticirana bila, majčinstvo će u njoj probuditi životinjske nagone i potrebu da uvijek štiti svoje mladunče, kao što to čine lavice. Da će na svako uplašeno: „Mamaaa!” trčati brže nego što je ikad mislila da može i lomiti sve pred sobom, ma koliko skupocjeno bilo, bez trunke oklijevanja.

Osjećala sam da je trebalo da je upozorim da, ma koliko godina da je uložila u svoju karijeru, sve će se to poremetiti kad postane majka. Može ona organizovati čuvanje djeteta, pronaći najbolju dadilju na svijetu, ali, sigurno će doći dan kad će krenuti na neki važan sastanak i misliti na sladak miris svoje bebe. Moraće da posegne za posljednjim atomom snage da samu sebe spriječi da ne odjuri kući i zagrli svoje čedo, uvjeri se da je sve u redu.

Željela sam da zna da svakodnevne odluke više neće moći da budu rutinske. Da želja petogodišnjaka da u restoranu uđe u muški toalet i zgražavanje pri pomisli na ulazak u ženski, može biti samo jedan od hiljadu svakodnevnih problema. Da baš na tom mjestu, u gomili vrišteće djece, može biti razapeta između želje da dopusti svom sinu da gradi samostalnost i nesmetano uđe sam u toalet i straha da možda baš unutra čeka neki manijak.

Ma koliko odlučna i samouvjerena bila u kancelariji, kao majka će se UVIJEK preispitivati.

Gledajući u nju, tako lijepu i savršenu, htjela sam da zna da će jednom skinuti taj višak kilograma koji će ostaviti trudnoća, ali da se nikad više neće osjećati isto.

Da će njen život, sada najvažniji na svijetu, odjednom izgubiti toliku važnost onog trenutka kad postane majka. Da će odustati od nekih svojih snova zbog svog djeteta, ali da će željeti da živi što duže, ne da ispuni svoje, već da što duže gleda dijete kako ostvaruje svoje snove. To postaje najveća radost.

Htjela sam da joj kažem da će linija od carskog reza i strije postati ožiljci ponosa.

Njena veza sa mužem će se promijeniti, ali ne na način na koji ona misli i očekuje.

Željela sam da nekako razumije da, koliko god voljela svog muža, voljeće ga još sto puta više kad vidi nježnost i pažnju s kojom on kupa, povija i hrani svoje čedo.

Željela sam da zna da će se ponovo zaljubiti u njega iz razloga koji joj sad ne izgledaju ni najmanje romantično.

Htjela sam da zna da će potpuno razumjeti i povezati se sa ženama koje su se toliko kroz istoriju borile da zaustave ratove, predrasude, vožnju u pijanom stanju i milion drugih stvari koje proganjaju svaku majku.

Tako sam željela da dočaram mojoj ćerki to uzbuđenje koje će osjetiti kad vidi svoje dijete kako pravi prve korake ili uči da vozi bicikl.

Htjela sam da joj nekako objasnim taj slatki osmijeh koji će je razoružati svaki put kad njeno malo čedo pipne macu ili kucu i tome se oduševi kao što se odrastao čovjek ničemu ne može radovati.

Najjače na svijetu sam u tom trenutku željela da osjeti radost koja je toliko jaka i stvarna da boli!

Vidjela sam da me gleda začuđeno i shvatila da su mi se oči napunile suzama. „Nikad nećeš zažaliti”, rekla sam konačno. Onda sam posegla za njenom rukom tiho se u sebi moleći za nju, za sebe, za sve žene ovog svijeta koje su odabrale ovaj, najdivniji od svih poziva na svijetu.

Molim vas podijelite ovo sa svim Mamama i onima koje se dvoume da li da postanu Mame. Neka u vašim rukama uvijek bude ono što vam je u srcu.

Izvor: Zelena učionica

HiPP

Procedure i Izazovi Samohranog…

Comments

Leave a Reply