Dvije zablude u vezi sa autoritetom roditelja

Father shouting at daughter texting

PIŠE: Branka Vasilev, psihološkinja

Prva zabluda: „Kada su odnosi između roditelja i djece idilični to obavezno znači da roditelji imaju autoritet“

Kada vam odnosi u nekoj porodici između roditelja i djece izgledaju harmonično, idilično, kada se djeca ne čuju, kada nema svađe, vike, rasprave, dječjeg plača i durenja, imate utisak da je sve u najboljem redu, da ti roditelji uspješno grade i čuvaju svoj autoritet . Međutim, često je upravo suprotno. Obično u tim porodicama gdje sve izgleda savršeno, roditelji ne grade autoritet, nisu uporni i dosljedni već popustljivi, ćute zarad mira u kući, zarad toga šta će misliti komšije… Dok u onim porodicama gdje između djece i roditelja dolazi do konflikata, rasprava, dječjeg plača, durenja, obično jedan ili oba roditelja pokušavaju da izgrade ili sačuvaju svoj autoritet, ne odustajući od svog zahtjeva uprkos djetetovoj „predstavi“.

Vjerovatno ste bili u prilici da u prodavnici vidite trogodišnje dijete koje plače i valja se po podu zato što mama neće da mu kupi kinder jaje i mamu koja ignoriše to ponašanje. Možda ste pomislili da se radi o nevaspitanom i razmaženom djetetu i nezainteresovanoj majci koja nema autoritet. Međutim, prije će biti da se radi o majci koja postavlja granice i ponaša se dosljedno, koja je na putu da izgradi svoj autoritet i djetetu koje ispituje te granice praveći „predstavu“ na javnom mjestu, ne bi li mami bilo neprijatno, a sve u cilju toga da mama popusti.

Druga zabluda: „Dijete osjeća strahopoštovanje prema roditelju što znači da roditelj ima snažan autoritet

Kada vidite roditelja koji se ponaša kao diktator, koji viče na dijete zahtijevajući od njega da smjesta uradi to što on traži i dijete koje ga bez pogovora posluša, pomislite kako je riječ o roditelju sa snažnim autoritetom. Međutim, radi se o roditelju sa lažnim autoritetom, autoritetom koji je zasnovan na strahu. Djeca ovih roditelja idu u dvije krajnosti. Postaju ili pretjerano poslušna (što se nastavlja i u odraslom dobu kada slušaju bračnog partnera, šefa, svoju djecu) ili razviju otpor prema svakoj vrsti autoriteta. Svrha autoriteta nije da dijete prema roditelju osjeća strahopoštovanje, da bude slijepo poslušno, da bude zavisno i nesamostalno u smislu da nijednu odluku ne može samo da donese, a da za nju nije dobilo saglasnost ili odobrenje roditelja.

Kako se ponaša roditelj koji ima odgovarajući, pozitivan uticaj, autoritet na dijete? On zna da se pravi autoritet zasniva na međusobnom poštovanju i uvažavanju. Da bi dijete poštovalo njega on poštuje dijete dajući mu tako lični primjer. Poštuje djetetovo pravo na sopstveno mišljenje, pravo da nešto ne zna i ne razumije, ne potcjenjuje djetetovu inteligenciju, ne vrijeđa i ne omalovažava. Postavlja čvrste i jasne granice i dosledan je u disciplinovanju. Ne insistira na slijepoj poslušnosti, već na odgovornosti. Daje djetetu mogućnost izbora („ili se dogovorite ili svako ide svojoj kući“), usmjerava ga i uči da misli svojom glavom. Cilj mu je da dijete osposobi za samostalan život, za svijet odraslih. Da dijete nauči da pravi dobre izbore i kada roditelj ne bude pored njega da ga usmjerava i da mu savjetuje šta je prihvatljivo, a šta nije.

Izbor: Moj psiholog

HiPP

Procedure i Izazovi Samohranog…

Leave a Reply