Treba obrazovati emocije i volju učenika, ne samo intelekt

david

Da bi čovjek imao dobar život i bio kreativan, treba da zna da kultiviše volju i emocije.  Zato države treba da obrazuju cijelo ljudsko biće. Ne samo glavu, ne samo intelektualni dio, već i emocije i volju učenika, smatra norveški antropolog i waldorfski profesor David Brierley.

Prema njegovim riječima, u mnogim zemljama žele da motivišu učenike da odaberu neke predmete, obično nauku, koje podstiču logičko i matematičko razmišljanje, vjerujući da će u budućnosti tehnologija i prirodne nauke biti dominantne i da je za uspjeh potrebno imati dobra znanja na tim područjima, a manje na drugim. Takva politika vodi do toga da učenici koji nisu zainteresovani za te predmete sve češće izostaju s nastave, odustaju od školovanja, neke to vodi i na stranputice, ulicu i nasilje… jer ta djeca osjećaju da njihovi kapaciteti nisu dovoljno iskorišteni.

Rođenjem Britanac, David Brierley u Norveškoj živi 40 godina. Cijeli jedan radni vijek. podučavao je sve uzraste, od male djece do odraslih. Jedan je od osnivača samostalnog univerziteta u Oslu koje više od 30 godina obrazuje waldorfske učitelje i koje podržava država. Drži predavanja o obrazovanju na univerzitetima u Švedskoj, Finskoj, SAD-u, Indiji, Španiji, Češkoj, Mađarskoj, Velikoj Britaniji… U Hrvatskoj podučava waldorfske učitelje, u Sloveniji ga je Ministarstvo obrazovanja angažovalo da radi s učiteljima u javnim školama.Prenosimo njegov intervju Jutarnjem listu.

Kako danas obrazovati djecu kad nemamo pojma za što ih obrazujemo?

Tačno je da ne znamo za što ih obrazujemo, što će ta djeca raditi. Više ih ne možemo obrazovati za određeni tip zanimanja, zanimanja koja su bazična u društvu. Poslovi su otišli iz Evrope, nezaposlenost je masovna… Jedini način da osiguramo budućnost za naše mlade je stavljanje naglaska na inicijativu i kreativnost. Naše su generacije živjele na akumuliranom znanju koje smo baštinili od predaka. Ako ste mogli dobro memorisati to znanje, mogli ste biti uspješni. To više nije slučaj. Sada morate znati kako na novi način upotrijebiti to znanje, biti dosjetljivi, entuzijastični, pokazati inicijativu, znati poduprijeti nove ideje i realizovati ih. Dakle, kreativnost nije samo mogućnost pronalaženja novih ideja, već mogućost njihove konačne operacionalizacije. To u školama treba kultivisati, njegovati imaginaciju. Ali, pitanje je što mislite pod ‘imaginacijom’ i kako to uspješno razvijati. Zato ne trebamo školu koja samo kultiviše logičko i analitičko razmišljanje, nego školu koja ohrabruje razmišljanje na različite načine.

U Sloveniji ste angažovani da radite na promjenama u javnim školama. O čemu je riječ?

Zamoljen sam da vodim projekt inovacije u edukaciji. To je zapravo gigantski zadatak. Pitanje je gdje početi i što je svrha. U većini zemalja u Evropi svrha toga je da sprovedete reformu. Političari žele da vide da mijenja naš obrazovni sistem u kontekstu kritika koje dobija obrazovanje po cijeloj Evropi. Ali, da budem iskren, te reforme uglavnom kratko žive. Uglavnom ih zamijene neke nove reforme, jer dođe nova vlast. Problem je i što nastavnici ne prihvataju reforme, jer to je konzervativna profesija. Podučavanje u učionici je život za sebe. I ako se u to upletu birokratija i neke novosti, većina osjeća da to ugrožava stečeni odnos učenik – nastavnik. UNESCO i OESS istakli su da je u edukaciji nastavnika ogroman jaz između teorije i prakse. Bitno je što podučavate, ali gotovo je još bitnije kako to radite. Većina nastavnika kad završi školovanje zna sadržaj koji treba podučavati, ali ne znaju kako.

Što namjeravate da uradite u Sloveniji?

Imam dosta veliku slobodu da izaberem i sugerisao sam da ću svaki mjesec imati predavanja za nastavnike na kojima ću govoriti o metodologiji, o tome kako bi trebalp kultivisati i njegovati ljudske sposobnosti. To će biti dio projekta koji počinje na jesen. Ljudi su oduvijek mislili da će njihova djeca i unuci imati bolje obrazovanje nego što ga je imala njihova generacija, da će imati i bolji život. Sada smo stigli do tačke kad to više nisu sigurni.

Finci briljiraju na PISA testovima. Uz sve manjkavosti, finski obrazovni sistem je uglavnom dobro postavljen. Zašto ga, na primjer, Norvežani, koji imaju bitno lošije rezultate, ne kopiraju?

Finci su sačuvali poštovanje prema učitelju, što nije lako naći bilo gdje drugo po Evropi i svijetu. To je povezano s njihovom cjelokupnom kulturom. Borili su se za nezavisnost od Šveđana i Rusa, imaju jak osjećaj samopoštovanja, iako su u ćošku Evrope, nisu na margini. Vrlo su samosvjesni i ambiciozni. Naše komšije Šveđani, na primjer, imaju školstvo koje je potpuno drugačije organizovano. Njihov je obrazovni sistem tržišno liberalan. Javna škola nije toliko dominantna, imaju puno različitih škola, roditelji imaju veliki izbor. U Norveškoj smo imali debatu da li treba da imamo tako liberalan sistem kao Šveđani kad je riječ o osnivanju škola. Odlučili smo da nećemo slijediti taj model, jer se bojimo prevelike komercijalizacije školstva. Obrazovanje može postati biznis, a to je slučaj sa Švedskom, gdje škole osnivaju biznis kompanije. U Norveškoj imamo javne i nezavisne ili autonomne škole, ono što bi kod vas bile privatne, ali mi ih tako ne nazivamo. Tu kod nas spadaju jedino waldorfske (38 osnovnih i srednjih škola) i Montessori škole, dakle dozvoljene su jedino one koje imaju dugu pedagošku istoriju.

Učitelje u Finskoj jako poštuju. Onako kako je to kod vas bilo prije 100 godina, tako je u Finskoj i danas, a u Norveškoj se na učitelje gleda slično kao u Hrvatskoj. Učitelji tamo imaju veliku slobodu da kurikulum prilagode interesima i potrebama svojih učenika. Što tvrdoglavije system insistira na kurikulumu, to slabije možete obrazovati i odgojiti individue. Promjena u školama je teška jer traži edukaciju nastavnika.

U Hrvatskoj upravo rade na nacionalnoj strategiji obrazovanja. Što biste sugerisali onima koji crtaju te konture?

U mnogim zemljama idu za tim da odaberu neke predmete, obično nauku, koje podstiču logičko i matematičko razmišljanje, vjerujući da će u budućnosti tehnologija i prirodne nauke biti dominantne i da je za uspjeh potrebno imati dobra znanja na tim područjima, a manje na drugim. Takva politika vodi do toga da učenici koji nisu zainteresovani za te predmete sve češće izostaju s nastave, odustaju od školovanja, neke to vodi i na stranputice, ulicu i nasilje… jer ta djeca osjećaju da njihovi kapaciteti nisu dovoljno iskorišteni. Dakle, prva stvar koju bih sugerisao je da obrazujete cijelo ljudsko biće. Ne samo glavu, ne samo intelektualni dio, već i emocije i volju učenika. Da bi čovjek imao dobar život i bio kreativan, treba znati kultivisati i volju i emocije. Ako će učenik napraviti nešto u budućnosti, to je i pitanje njegove volje. Motivacija je veliki problem i u vašim školama. U mnogim zemljama je motivacija spoljašnja, bazirana je na prijetnji od testa. To nije učinkovito. Između ostalog i zato imamo sve više učenika koji odustaju od škole. U nekim zemljama to su frapantne brojke. Dakle, veliko pitanje za današnju školu je kako razviti intrinzičnu motivaciju, a ona je usko povezana s mogućnošću da se čovjek izrazi. Zato bih sugerisao da ne previdite važnost umjetnosti i umjetničkih predmeta. Uspjeh u obrazovanju sad testiraju međunarodnim PISA testovima… Da je u mom djetinjstvu postojao PISA test, ja vjerovatno danas ne bih bio ovdje i razgovarao s vama. Bio sam sanjar i tokom cijelog školovanja moje formalne ocjene su govorile ‘probudi se, probudi se’, volio sam se igrati spolja i iznutra. Što je zapravo dobro, jer danas imam određeni steepen imaginacije. Škola to nije podsticala, bila je jako intelektualna. Nije bilo mogućnosti da se izrazim, trebao sam samo reproducirati informacije…

Objavili ste knjigu ‘Skriveno u vidljivom… razmišljanja jednog učitelja i njegovih trinaestogodišnjaka’. Odličan vodič za učitelje…

U knjizi opisujem kako sam ja, učitelj, upoznavao svoje učenike. Unutra je, na primjer, priča o Rolandu, dječaku koji je u razredu uglavnom sjedio u ćošku i gledao kroz prozor… Pitao sam se što da radim s njim, kako da saznam za što ima potencijal. Roland je učio taman toliko da mu ništa ne mogu zamjeriti. Ali, osjećao sam da ne daje sve od sebe. Gdje ide ta njegova energija? U razgovorima tokom odmora saznao sam da je zaljubljenik u pecanje, da je cijeli vikend u stanju da sjedi na kiši i čeka da ulovi štuku. On zna sve o toj ribi, o vodi, gdje živi, kako, zašto. Sjedi tamo i posmatra. To je nevjerovatna sposobnost. Dok tako sjedi, on puno razmišlja. Zaključio sam da bi u njemu mogao biti neko ko piše o prirodi ili pjesnik, filozof. To su dvije mogućnosti. Nakon toga sam mu u toku nastave mogao davati zadatke koji su mu odgovarali. Htio sam vidjeti je li poeta ili je i toliko udubljen u posmatranje da može biti naučnik… Pitajte me što radi danas! To nisam napisao u knjizi.

I… što je postao Ronald?

Analizira vremensku prognozu za jednu TV stanicu!

Ima nekog smisla u tome…

Tačno. Kad mi je opisivao štuke, vidio sam koliko je jak u opservaciji. Zato može razumjeti vrijeme, meteorologiju.

Izvor: Jutarnji.hr

HiPP

Procedure i Izazovi Samohranog…

Leave a Reply