Omagamasta ili kako roditeljstvo nije onakvo kako sam planirala?

teorijePIŠE: Mama iz magareće klupe

Čitam tako knjige, komentare, slušam priče – kako to treba da izgleda roditeljstvo, kako treba vaspitati djecu itd.

Danas je pravi trend biti u tim vodama. Motiva je raznih: neću da budem kao moji roditelji, hoću da moje dijete bude vunderkind, ne znam kako da se izborim da ne vičem, ne znam kako da me dijete sluša… Ma birajte samo!

Prosječan roditelj, koji nema master iz psihologije, pokušava da upije u sebe razne teorije, razne patente, šeme, savjete i da, na svoj skroman, laički način, prokljuvi šta to treba da radi.

Jer ako negdje pogriješi, ne bitno što će dijete možda upropastiti tokom odrastanja i sazrijevanja, već uvijek će biti tu neko ko će da kaže gdje griješi.

A realno, šta god da uradiš – neko će ti reći da to radiš pogrešno. (O tome u jednom drugom postu).

Prije no što sam postala mama, imala sam neke zamisli kako će sve to da teče. Dobro, mogu da kažem i da nisu zamisli, ne, to su bili pravi planovi. Za koje nisam ni sumnjala da će biti poremećeni.

Naravno da ne. Ja sam ona vrlo nefleksibilna i nepopustljiva i uporna (pa, dobro, biće da bandoglavost klinci nasleđuju od mene).

Moja okolina tada nije bila baš od onih sa klincima, tako da nije bilo povratnih komentara na moje planove. A i one koji su bili, dočekivala bih na nož (tipa moje mame: “Vidjećeš ti kad dobiješ svoje dijete!” – Je l’ još neko alergičan na ovu izjavu, inače?).

Uglavnom, prvi zakon mog roditeljstva: nepopustljivost! Nema veze što plače, što pravi scene na sred ulice (dok se “dobronamjerni” okupljaju da pitaju zašto puštam da dijete plače), što hoće da spava u našem krevetu, što neće u krevet. Nema, kraj. Sem ako plakanjem budi starije dijete. Nalazite se u gostima. U stranoj zemlji. I tako mnoštvo neki situacija.

Zatim, dosljednost. Nema slatkiša prije drugog rođendana. Nema TV sem ponekad, ako mislim da zaslužuju. Nema priče pred spavanje jer nisu sklonili igračke.

Sem što postoje babe i dede. Odlazi se na rođendane i da se klinci druže. Treba ti nekad 15 minuta mira, a ne da slušaš ciku. Nisi ih vidjela cio dan i uspavljivanje je jedinih 10 minuta sa njima. I tako mnoštvo nekih situacija.

Sve što je nezdravo moje dijete neće vidjeti/čuti/okusiti. Samo organski proizvodi, kućno pravljenje kašica, cijeđeni sok. Nema TV-a, bar često.

Sem što je organski često preskupo. Što se nekad nema vremena za pravljenje kašica (ili vam treba hitno negdje napolju, a niste ponijeli). Jedu viršle i paštete u vrtićima. Kod babe na TV po cio dan indijske serije.

Današnja omladina (a i neki stariji) sluša, za moj ukus, očajnu muziku. Bolje da bude izopšten/a zbog toga nego time da se truje.

A onda na proslavi u igraonici nečijeg tamo drugog-trećeg-četvrtog rođendana trešti Gangam Style (ili ti Omagamasta u interpretaciji moje djece).

Ništa se ne sklanja u stanu. Neka nauče da ne smiju da diraju.

Eh, nekad sam imala lijepu kolekciju DVD-eva, knjige su bile složene po žanru, a stakleni stočić se presijavao (pa dobro, bar providio). A uspjeli su i da pored svog nadzora dio zida iscrtaju.

Nekada davno sam obećala sebi i da neću vikati na svoju djecu. Sve ću strpljivo objašnjavati sa velikim poštovanjem.

Dok ne shvatiš da faza „zašto?“ koja dolazi poslije faza „ja ću sam“ i „neću“ traje veoma dugo. I nekad diskusije moraš da skratiš sa „Zato što ja tako kažem!“.

Ima tu još stvari za listu. Al’ da ne detaljišem, ovo je dovoljna naznaka, zar ne? I šta bi od mojih planova? Hm! A tek je 5 godina prošlo.

A od vaših?

 

HiPP

Procedure i Izazovi Samohranog…

Comments

Leave a Reply