Ta zabranjena rečenica – NISI DOBAR!

notbad

Prenosimo: Blog Čarapice

Nikada je ne govorimo. Nikada.

I trudimo se da okolini ukažemo na to da je izbjegavaju kada je naše dijete u pitanju.

Zato što ta rečenica nije tačna. On jeste dobar, predobar. Njegov pogrešan postupak nije rezultat loše namjere. Već ispitivanja, učenja, istraživanja, pomjeranja granica… Pa šta ako je nekad i rezultat inata, ljutnje, bijesa? Zar nisu to sve emocije koje su ljudske i normalne?

Zašto nastojimo da djecu učinimo savršeno poslušnom, mirnom, tihom, krotkom? Šta je dobro po njih u tome, osim činjenice da je nama tako lakše da ih odgajamo? Zar nisu upornost, radoznalost, istraživački duh osobine koje se poželjne u životu? Da li ih mi sputavamo i ograničavamo svojim zabranama i prekorima?

Naravno da dijete mora znati za granice. I naravno da te granice postavljamo mi. Ali da li se ta naša prava kao roditelja pretvaraju često u igre moći (da li kažete djetetu – “dok si pod mojim krovom”, “zato što ja tako kažem”…)? Da li je previše ako sebi damo za pravo da određujemo svoje dijete kao dobro/nije dobro?

Ja smatram da jeste. Previše je. I za njih, koji sliku o sebi stvaraju kroz odraz u našim očima, a i za nas, koji na sebe preuzimamo preteško breme da od njih pravimo “valjane ljude” i budemo “idealni roditelji”. Pokušavajući da budem dobar roditelj, usput sam zaboravila da mi je dozvoljeno da budem ljudsko biće. Da je ok biti nervozan, ljut, umoran, nenaspavan. I to od svog djeteta ne krijem. Ipak, trudim se da mi nikad ne manjka strpljenja i energije za njega. Jer je važan i jer želim da osjeća koliko mi je važan. Bilo je teško raspetljati zamenu teza – kada su moji živci kraći nego inače, a kada se on zaista ponaša lošije nego inače. Trudim se da te dve stvari jasno razdvojim u svojoj glavi. Nekad mi uspije, nekad ne. Dobro je dok sam toga svjesna, nadam se.

Djeca su divna, odlična baš takva kakva jesu. Međusobno različita, i u tome je njihova čar. Zar ne izgovaramo svi prečesto onu frazu da je ljepota u različitosti? Zašto se onda toliko uspinjemo da nam mali bude miran kao komšijsko dijete, koje uredno sjedi za stolom i zna da maše pa-pa već sa šest mjeseci? Ne postoje zabranjena i “loša” osjećanja. Postoje samo bolje i lošije manifestacije tih osjećanja. Tome se dijete uči i to je dugoročan zadatak. Dakle, nije problem u tome da li je neko dobar ili loš. Već da li i na koji način to pokazuje. A naše je da ih naučimo da emocije, kao i ponašanje, prepoznaju i kanališu na bolji, lakši način. Mislim da im u životu neće škoditi da osjećaju tugu ili razočaranje. Ali je velika vjerovatnoća da im neće biti baš dobra osobina da to pokazuju bacajući se po ulici i plačući sa trideset i kusur godina.

Ne govorite djeci da nisu dobra. Jer to nije tačno. Ona su uvijek dobra. Mi nismo kada im tako govorimo. Samostalnost, hrabrost, radoznalost, otvorenost – osobine su koje nam otežavaju roditeljstvo, ali su pravi dragulji ukoliko uspijemo da ih kod svoje djece sačuvamo.

HiPP

Procedure i Izazovi Samohranog…

Comments

Leave a Reply