Problem roditeljstva svih nas koji pripadamo Generaciji X

roditeljixgeneracije

Slične tekstove ili tekstove sa sličnim porukama smo čitali na drugim sajtovim, ali i neke od njih prenosili, mada ne tako često jer nam se taj „pravac“ ne sviđa previše ali nas je ovaj ipak više od drugih dotakao, zato ga i prenosimo. Vjerujemo da svako vrijeme ima svoje izazove i da neke stvari ne može očekivati da budu iste kao prije nekoliko decenija, ali  ipak moramo priznati da ima dosta toga što nas može zamisliti kada nas upoređujemo u sadašnoj ulozi roditelja, i nekadašnoj ulozi djeteta.  Ovaj blog napisala je Anjali Enjeti koji prenosimo iz Huffington Posta, a pisala je o roditeljstvu takozvane Generacije X kojoj pripadaju osobe rođene od druge polovine 1960-ih preko 1970-ih sve do samog početka 1980-ih.

Sjećate se svog djetinjstva?

Nosili smo ključeve od kuće oko vrata, pješačili sami od kuće do škole i ostajali sami kod kuće sve dok su naši roditelji bili na poslu. Prelazili smo veoma prometne ulice kako bi kupili žvake koje liče na cigarete.

Naša igrališta su bila gradilišta, sa gomilom prljavštine, pukotinama punih zmija i kornjača koje smo sakupljali kao ljubimce. Penjali smo se na drveće, prljali igračke, preskakali ograde komšijskih dvorištaa. Praznike bismo provodili bosih nogu, stopala bi nam bila crna kao ugalj, prljavština ispod noktiju. Granice su se određivale skejtbordom, rošulama ili biciklom – roditelji bi nas lagano odbili kad bismo zatražili da nas povezu negdje. Bili su prezauzeti čitanjem novina, gledanjem serija ili ispijanjem piva sa komšijama.

Govorili bi nam da dođemo kući kad padne mrak, ni sekundu ranije.

Mi smo našu djecu dobili kasno, vjerovatno i prekasno. Sada smo mrzovoljni, lišeni sna. Tvrdimo da ne žalimo što smo odlagali roditeljstvo zbog toga što je „trebalo prvo da izgradimo karijeru“ ili zbog toga što smo željeli da uštedimo dovoljno novca, čak iako nemamo ni održivu karijeru niti bilo šta nalik na ušteđevinu.

Naša djeca igraju šah, upoznaju se sa tehnologijom, uče bejzbol, balet, sviraju violončelo, idu na časove plivanja i rođendanske žurke. Iako upravljaju našim životima kao ludi direktori cirkusa, tvrdimo da im ove aktivnosti mogu pomoći da se razvijaju u uspješne ličnosti, društvene, intelektualne, konkurentne i kreativne ljude.

Oni su naš nastavak, pupoljci našeg korijena, a kvalitet, dužina i karakter njihovog cvijeta zavisi od načina na koji ih odgajamo.

Spavaju u našim krevetima do srednje škole.

Iako smo čuvali braću i sestre sa devet godina, kao roditelji, zapošljavamo fakultetski obrazovane osobe, koje su prošle kurs prve pomoći, sa dobrim preporukama, provjerene entuzijaste koji ne čuvaju samo djecu – znaju da prave figurice od papira, upoznaju djecu sa Šekspirovim djelima, filozofijom i uče ih mandarinski jezik.

Mi smo kao djeca birani posljednji u igri „između dvije vatre“ i nijesmo smjeli da plačemo zbog toga. Govorili su nam da ojačamo, odrastemo i da se oslobodimo toga. Ugađanje? Za to nijesmo znali.

Nagrade su dodjeljivane jednom djetetu od 256 koje bi pobijedilo u takmičenju, imalo najbolji rezultat na ispitu. Mi ostali smo bili gubitnici. I pomirili bismo se sa tim.

Medalje, trofeji, mašne, zlatne diplome za „Najboljeg grijača klupe“ ili „Najboljeg dostavljača užine“ prekrivaju zidove spavaće sobe naše djece, svaku policu sa knjigama, pretvarajući njihove sobe u hramove nagrada za jednostavan trud ili prosto za pojavljivanje na utakmici.

Mi smo se hranili iz konzervi, kutija i zamrzivača. Jeli bismo za vrijeme večernjih vijesti na TV-u koji je imao 4 kanala – 3 kada je padala kiša. Jeli smo obojenu hranu, sve moguće dodatke i konzervanse i dobijali dnevnu dozu vitamina C iz Cedevite. Nijesmo smjeli da kažemo roditeljima da nam se ne sviđa hrana ili da ne želimo jesti, da nijesmo raspoloženi za takvu vrstu jela. Morali smo da pojedemo sve iz tanjira, svaku mrvicu, jer u suprotnom, bili bismo prisiljeni da slušamo o gladnoj djeci u zemljama trećeg svijeta. Ako ne bismo pojeli večeru, jeli bi je ujutru za doručak, hladnu poput ledenog bloka.

Sada kao roditelji provodimo sate u kuhinji spremajući jela bez glutena, lokalna, organska, majstorska, ručno izrađena, bez hormona, etička jela, i sve dok naša djeca probaju sve – bilo to i vrhom jezika – ostatak mogu da odlože u korpu za smeće.

Mi smo kao mladi obavljali kućne poslove. Ribali smo podove, slagali veš, polirali srebro, ribali kupatilo, peglali zavjese ili prali kola. Obavljali smo kućne poslove jer su naši roditelji TAKO REKLI, jer su imali moć, jer su bili diktatori kojih smo se plašili kao Gorbačova ili Fidela Kastra ili nuklearnih bombi. Nijesmo imali „plan kućnih poslova“ ukrašen svjetlucavim naljepnicama ili smajlijima i skoro nikad nas nijesu plaćali za obavljanje poslova. Da bismo zaradili novac, morali smo isporučivati novine, kositi travnjake, pakovati namirnice, javljati se na telefone i slično.

Naša djeca dobijaju novac zbog činjenice što postoje. Oni su „prezauzeti“ da bi bili kompetentni za obavljanje ovakvih poslova. Imaju vrtoglav niz „izbora“. Njihovo djetinjstvo liči na švedski sto sa kog se bira šte ćete jesti. Mogu graditi svoju ličnu disciplinu – tajm-aut, ograničavanja, šta to znači? Oni izgleda ne znaju značenje riječi „ne“.

Mi smo morali da učimo pisana slova. Jeste li me čuli? Zaboga miloga, učili smo pisana slova! Rečenice smo prikazivali dijagramom. Naši roditelji nijesu bili u stalnom kontaktu sa školom, vjerovali su našim nastavnicima i puštali ih da rade svoj posao.

Niko od nas nije bio darovit. Sva naša djeca jesu.

Kada naša djeca odrastu, žaliće se da smo ih voljeli previše, da ih nijesmo učili kako da zarade za život, da je trebalo da ih pustimo da prave greške, da doživljaju malo više neprijatnosti. Da im je trebalo više pravila, nezavisnosti i manje druženja, manje vremena za TV, manje paranoičnih priča sa interneta koji jedino izazivaju strah.

Shvatamo da su naša djeca vjerovatno jednako nezadovoljna kao i mi, i da uprkos knjigama o roditeljstvu, blogovima, Fejsbuk grupama i drugim sajtovima koji podstiču beskrajnu krivicu, jer su naši instinkti i senzibiliteti nestali u vazaduhu – jedinstveni čin odgajanja djece se nije toliko promijenio tokom godina. Još je prokleto teško. A kao i generacije roditelja prije nas, svi mi to otkrivamo važne detalje o roditeljstvu u hodu.

Prevela: Bojana Rajković

HiPP

Procedure i Izazovi Samohranog…

Comments

  1. Mislim da smo se zdravije hranili vise igrali zato smo bili srecniji i zreliji za svoje godine sjecam se skakanja na lastiku zmurke skolice te igre su obiljezile moje odrastanje a ipak svako najstarije dijete u porodicu moralo je odrast prije vremena

  2. Čupam se koliko mogu… Moja cica mora da sredi svoju sobu, ne može da dobije sve što poželi, mora da pokupi igračke iz dnevnog boravka, da spusti prljav tanjir od večere u sudoperu. Igra se vani po cijeli dan. Ne puštam je mimo dvorišta, jer danas zaista svega ima. Sa 5 godina ne ide na balet, engleski i sl. jer jedino za šta za godinu dana neće imati svo vrijeme ovog svijeta je igra… Kad mi traži igrice, “Daj mama da presvlacim bebu na telefonu”, pošaljem je u sobu za lutku. Nema igrica. Ne dam i gotovo. ,,Zašto mama?”, zato što igrice oglupljuju, igraj se sa igračkama. Ne dam. Ospe dobijem kada dođemo na rođendan i djeca se podijele u grupice i igraju igrice na telefonima. Onda vičem: ,, Igrajte se bore, šta buljite u telefone?!”… Da se naježiš… A sve im mi to dajemo.

Leave a Reply