Djeca ne smiju biti objekat, već subjekat – uče samo kad se dobro osjećaju

gerald

Prenosimo stavove poznatog njemačkog neurologa Geralda Hüthera, autora knjige Svako dijete je nadareno, koje je iznio u intervjuu za hrvatsku Harfu. Hüther je profesor neurobiologije na Psihijatrijskoj klinici Univerziteta u Gotingenu, već godinama se u javnosti snažno zalaže za to da se naučni rezultati primijene u društvenoj praksi.

Pozitivna, otvorena okolina, ispunjena ljubavlju i motivacijom, okolina je koja inspiriše dijete da hrabro istražuje svijet. Naime, svako novo otkriće, svako novo saznanje i sposobnost u djetetovom mozgu izaziva bujicu oduševljenja, kakvu mi odrasli gotovo da više ne možemo ni zamisliti. To oduševljenje samima sobom i svim onim što se još može otkriti najvažniji je pokretač za dalji razvoj mozga. Ali ako svom djetetu onemogućavamo sticanje iskustva sopstvene efikasnosti i neprestano mu govorimo šta treba da uradi, pretvaramo ga u objekat sopstvenih uvjerenja i gušimo njegovo oduševljenje u korijenu.

U prvim sedmicama i mjesecima života djetetu je dovoljno samo da se nasmiješi majci i ona mu odmah uzvrati osmijeh. Majka tada naprosto blista. To se događa neposredno, bez ikakvog vrednovanja. Majka se djetetu tada obraća kao subjektu. Ono se ne treba nimalo naprezati da bi dobilo takvu reakciju. To se dakle događa samo po sebi i u djeteta razvija veliku želju da korak po korak isprobava što još može otkriti i stvoriti. Ali u nekom trenutku njegove radnje prestanu da izazivaju oduševljenje kod majke, i  počinju čak nervirati i ljutiti, pa na osnovu majčinih stavova i uvjerenja te radnje treba ukinuti. U tom trenutku u kojem više ne pokušavamo zajednički otkriti što je dobro, već mu jednostavno kažemo što treba da uradi, pretvaramo ga u objekat svojih vlastitih procjena i vrednovanja. To je dresura. Odlučujući je trenutak u kojem dijete prvi put osjeti da postaje objekat, da ne bi trebalo biti takvo kakvo jeste, već se – da bi bilo voljeno – mora ponašati onako kako to zamišljaju roditelji. To je vrlo bolno iskustvo.

Dijete koje je često bilo objekat načelno ima dvije mogućnosti: Djeca koja su više ekstrovertirana, ona koja su do toga trenutka imala više slobode i manevarskog prostora za istraživanje, jednostavno istupaju iz te povezanosti i i ona druge pretvaraju u objekte; u sebi će reći “Glupa mama”. Na taj način više ne osjećaju bol. Neka djeca do te mjere primjenjuju tu strategiju da cijeloga života iskorištavaju druge za sopstveni uspjeh i u tome su čak i vrlo uspješna.

Introvertirana djeca, s druge strane, samu sebe pretvaraju u objekat vrednovanja, ona sebi kažu “Ja ništa ne znam, ja ništa ne vrijedim”. To je stav koji u pubertetu nerijetko vodi do autodestruktivnog ponašanja, na primjer, poput bulimije. Roditelji moraju zadržati vodeću poziciju, ali ujedno trebaju djetetu dati sav prostor koji mu je potreban da bi se ono osjećalo kao subjekat. Drugim riječima: Dijete mora učestvovati u oblikovanju cijeloga procesa, jer to je jedini način na koji može razviti istinsku predanost i oduševljenje za nešto. Strategije dresure nimalo ne pomažu.

Moj je najveći savjet roditeljima da djeci omoguće druženje i s drugim odraslim osobama kako bi stekla što više različitih iskustava. Bake djedovi, treneri, komšije – što više ljudi dijete upozna, to je veća šansa da se među njima nalazi neko ko će ga vidjeti i voljeti onakvoga kakvo ono jeste. U prisustvu takve osobe ili više njih dijete će imati prilike da se razvija sasvim otvoreno i iskoristi sav svoj potencijal. Baš kao i Pipi Duga Čarapa – ona odgovara tom modelu. Pipi Duga Čarapa je svojeglava, divlja i tvrdoglava – ali je ona ujedno i strah svakoga roditelja. Zato ima i bujnu maštu, odgovorna je za svoje postupke, spretna je i lako se oduševljava. Pipi Duga Čarapa razvila je nevjerovatan potencijal. Vjerujem da bi roditelji više uživali da imaju takvo dijete, nego neko koje se uvijek prilagođava njihovim uvjerenjima i zahtjevima, dok na kraju ne dođe do toga da ne može podnijeti samo sebe. Djeca uče samo kad se dobro osjećaju.

Djeca znaju kakav bi život mogao biti. Kada neko dijete ima osjećaj da ga okolina ne vidi onakvog kakvo ono jest i da treba biti drugačije, da ga vaspitava da bude drugačije, onda se ono osjeća poput objekta. Neko prema kome se odgojne mjere odnose kao prema objektu ne može se osjećati povezanim; on se osjeća isključenim. Tako dijete koje ide u treći razred, a još ga mama svaki dan za ručicu vodi u školu, nema zadovoljenu potrebu za autonomijom. Kada se nečije potrebe tako krše, ta osoba osjeća bol. Neurologija potvrđuje da svaki put kada se ne zadovolje takve osnovne potrebe, u mozgu dolazi do aktivacije istih neuronskih obrazaca kao i kada osoba osjeća fizičku bol. Mozak za signalizaciju poremećaja socijalnih odnosa koristi iste mreže neurona kojima signalizuje i poremećaje unutar sopstvenog tijela. S obzirom da to boli, dijete se ne može brinuti ni za što drugo – pogotovo ne za matematiku ili neku pjesmicu – nego za to da patnja postane podnošljiva. Zato djeca mogu učiti samo onda kada se dobro osjećaju.

Takve osnovne psihičke potrebe mogu se donekle zadovoljiti traženjem zamjenskih zadovoljstava. To znači da kada djeca ne dobiju ono što zapravo trebaju, uzimaju ono što mogu dobiti. I tu djecu dočekuje cijela jedna industrija. Ta druga strategija još je fatalnija. Neka djeca primjećuju da ta zamjenska zadovoljstva baš i ne funkcionišaju. Još osjećaju bol što nemaju osjećaj prave pripadnosti takva kakva jesu.
Takvom djetetu zapravo i ne preostaje drugo nego da otupi za takva osjećanja. A to znači da se u mozgu na tom području stvaraju inhibicijske sinapse, dakle prepreke koje potiskuju osjećaj bola u mozgu. Svi mi znamo takvu djecu. Ona su isključena, ne smiju igrati fudbal zajedno s drugima i pritom kažu: “Baš me briga!” Na kraju tog procesa više ih ne boli ni to što ne pripadaju ni to što drugi ne smatraju da su ona nešto u stanju dobro da naprave. Takva djeca ne samo da više ne osjećaju takve probleme, već više ne osjećaju ni sama sebe. To znači da više nemaju osjećaj za fizičku bol. Zato i ne čudi što već u osnovnoškolskom uzrastu djeca obolijevaju od raznih bolesti.

Dobra je vijest što se taj proces može poništiti. Nikada nije prekasno. Ali da bi se poništili negativni uticaji, dijete bi moralo upoznati osobu koja je sama u potrazi za blagom; osobu koja ga ničemu ne želi naučiti, nego mu želi pomoći da razvija ono što već nosi u sebi. To je upravo ono što je John Hattie izdvojio u svojoj velikoj metastudiji kao odlučujući faktor za uspješan proces učenja – sposobnost učitelja da se uživi u svog učenika kako bi osjetio što mu je potrebno. Neki možda trebaju više strukture, neki više slobode, a neki zadovoljavanje nekih nezadovoljenih potreba. Ako učitelj ima tu sposobnost, onda sve funkcioniše. To se, naravno, interpretira na različite načine.
Ali ono što je Hattieva studija pokazala zapravo je jednostavno: Dobar je samo onaj učitelj koji voli učenike. Neurologija u tom smislu kaže da je to kvalitet, odnosno sposobnost koja se ne može naučiti na univerzitetima. Neprestani pokušaji profesionalizacije učitelja zapravo zaobilaze ono što je zaista važno: stavovi i nastup, a to se stiče iskustvom. Neuronauka kaže: ono što je u životu zaista važno je učenje putem iskustva. Sve ono učenje napamet koje se sprovodi u školama samo opterećuje mozak. Zato naši maturanti nakon dvije godine zaborave 80% onoga što su “naučili” u školi.

djeca

U prošlom vijeku škola je morala da stvori nešto da bi čovječanstvo funkcionisalo u tom industrijskom dobu. Škola se tome savršeno prilagodila i oblikovala se tačno onako kako je to vrijeme od nje zahtijevalo. Ali danas je ključno pitanje: Treba li nam to još? Odgovor nije baš ohrabrujući. Naša savremena ekonomija treba ljude koji imaju nezadovoljnih potreba, koji su spremni kupovati proizvode koje sretan i zadovoljan čovjek zapravo uopšte ne treba. Čovjeku ne treba Porsche, niti mora triput godišnje putovati na Pacifik ako mu je kod kuće dobro. Ako čovjek ima nekoliko pravih prijatelja, ne trebaju mu hiljade prijatelja na Facebooku. Ko u životu ima pravih zadataka, njemu ne trebaju kompjuterske igrice. U svim tim slučajevima riječ je o zamjenskim zadovoljstvima. U njih se ubrajaju i stjecanje moći te karijera… Sve dok su društvu potrebni ljudi koji funkcioniraju kao dobri konzumenti, potrebne su mu i škole iz kojih će izlaziti dovoljan broj nesretnih ljudi.

Naše društvo sebi ne može zauvijek priuštiti takav školski sistem. Tako funkcioniše sam ljudski mozak: kada je nešto spoznao, ne može više funkcionisati kao prije toga. Istraživanje mozga to vrlo lijepo pokazuje: Umreženja u mozgu djeteta nastaju i izgrađuju se samo onda ako dijete smatra da je važno naučiti nešto. To znači da je svako konstruktor svog sopstvenog znanja. To je katastrofalna vijest za svakoga ko misli da može jednostavno ugraditi određena umreženja u mozgu nekog djeteta, kao i za svakoga učitelja koji se smatra samo prenosnikom znanja. Ne možemo nikoga nešto naučiti, nešto mu utuviti u glavu niti možemo ikoga vaspitati.

Idealna nastava bi trebalo učenike da podstakne, ohrabri i inspiriše da se zapute u život kao oduševljeni istraživači i kreativci. U tom slučaju djeca više ne bi svoj mozak koristila za učenje napamet svega onoga što će im trebati za ispite, već za ono što će im u životu zaista trebati: za rješavanje problema, svladavanje izazova, sticanje sposobnosti i vještina, razvijanje ideja i otkrivanje sopstvenih mogućnosti. U tu svrhu bi škole, pa i vrtići, trebalo da se otvaraju prema svemu onome što se u nekoj zajednici može otkriti i kreirati. Učitelji bi sebe trebalo da shvataju samo kao pratnju u procesu učenja, dakle osobe koje podstiču svoje učenike na razvoj potencijala koje nose u sebi, koje ih ohrabruju i inspirišu. Klima u školi ne bi smjelo da bude prožeta pritiskom koji se stvara oko uspješnosti ni kompeticijom, već bi trebalo da podrazumijevati želju za zajedničkim učenjem i otkrivanjem.
U Njemačkoj postoji već nekoliko projekata u školama koji podrazumijevaju preobraženje u smislu nove kulture učenja. Jedan od njih je i ‘Škola se budi’.

Ta inicijativa podržava škole koje žele ići putem izgradnje povoljnije kulture učenja i međuljudskih odnosa. Na početku treba stvoriti čvrst odnos povjerenja između učitelja, školske uprave, roditelja i učenika u pojedinoj školi. Bez toga saveza ništa neće uspjeti, a ako takav savez postoji, onda se unutar neke škole mogu iskoristiti svi okviri slobodnog odlučivanja koje dopušta resorno ministarstvo. Taj se spektar proteže od ukidanja razreda preko uvođenja učenja na nivoe koji prevazilaze godišnje planove pa sve do potpunog ukidanja ocjena. Od pokretanja te inicijative u Njemačkoj su se formirale regionalne grupe projekta Škola se budi, koje koordinišu aktivnosti u pripadajućim školama. Riječ je dakle o pokretu koji škole mijenja i transformira “odozdo”.

Naša ekonomija, moderna preduzeća ne trebaju djecu koja se ne snalaze u društvenim odnosima, koja nisu razvila izdržljivost, toleranciju u frustrirajućim situacijama ni kontrolu svojih impulsa; ne trebaju djecu koja ne planiraju svoje radnje, koja nisu u stanju procijeniti posljedice nekog djelovanja, dakle onu koja nisu odrasla u kompleksnim iskustvenim okolnostima. Takva djeca mogu slobodno maturirati s izuzetnim uspjehom, ali bez socijalnih kompetencija jednostavno neće uspjeti. Zato sam uvjeren da će i preduzeća početi vršiti velik pritisak na fakultete i univerzitete.

Trebaju nam drugačiji ljudi i zato se školski sistem mora prestrukturirati. I pritom nemamo baš puno mogućnosti. Zar da se vratimo u prošli vijek – u vijek ponavljača razreda? U vijek vaspitavanja batinom? To nam nije donijelo ništa dobro. Djeca su tada učila neku pjesmu napamet samo da bi izbjegla kaznu. Poezija ih uopšte nije zanimala. Ne trebaju nam ljudi koji imaju peticu iz matematike, ali ih matematika uopšte ne zanima. Moramo vratiti strastvenost u život. I u škole. Grubo rečeno, škola može pogrešno napraviti što god hoće, samo ne smije pogriješiti u jednom: ne smije djeci uništiti predanost i strastvenost.

Izvor: Harfa

 

HiPP

Procedure i Izazovi Samohranog…

Leave a Reply