Kako se boriti sa brigama, strijepnjama i strahovima?

zabrinutamajka
PIŠE: Branka Vasilev, psihološkinja

Svima je poznato koliko se mame svakodnevno suočavaju sa brigama, strepnjama i strahovima u vezi sa njihovom djecom.

One brinu da li je dijete bezbjedno na putu od škole do kuće, da li će se živo i zdravo vratiti sa ekskurzije; uznemiri ih i sama pomisao na vršnjačko nasilje, konzumiranje alkohola i psihoaktivnih supstanci; strepe svaki put kada njihov tinejdžer sjedne za volan automobile; prestraše se ukoliko se dijete ne vrati na vrijeme sa rođendanske žurke.

Drage moje mame, i ja sam takođe mama. Prolazim isto što i vi, sa istim osjećanjima se borim i znam da to nije uopšte lako. Pošto sam i psihološkinja, često me prijatelji i poznanici pitaju šta da uče djecu i kako da ih savjetuju, kakav stil života da vode, da li da se izoluju u smislu da vode povučen, miran život ili da puštaju djecu da žive punim plućima i čine sve što čine njihovi vršnjaci itd. Evo nekoliko savjeta koji se odnose na to kako da se postavite, na koji način da savjetujete djecu, kakav stav da zauzmete prema sebi, a sve u cilju smanjenja napetosti, uznemirenosti i strepnje.

Pretjerano zaštitnički stav nije dobar

Lično poznajem mame koje se prema djeci odnose isuviše zaštitnički. Mnogo toga preuzimaju na sebe i obavljaju poslove umjesto djeteta. Vole da je dijete u njihovoj blizini, plaše se da ga puste da istražuje, da isprobava nove stvari, stiče nova iskustva. Nameću mnogo zabrana i ograničenja, naročito po pitanju korišćenja interneta, upotrebe mobilnog telefona, noćnih izlazaka… Te mame su svjesne svojih postupaka i kažu: “Ali meni je tako lakše, ja se tako nosim sa strahovima i brigama, to je moj način.“ Ali, drage moje mame, niste na dobrom putu. Dokle god vi držite dijete na oku i radite stvari umjesto djeteta, ono ne napreduje. Dijete tada ne stiče nova iskustva, ne postaje zrelije, iskusnije, mudrije, snalažljivije. Vaš zadatak je da dijete pripremite za svijet odraslih, da ga osposobite za samostalan život. Tek kada budete imale osjećaj da u tome uspijevate, počećete manje da brinete i strepite.

Osnažite dijete

Vjerovatno ste i sami bili u prilici da prisustvujete razgovoru dvije mame, gdje jedna kaže drugoj: “Lako je tebi, tvoja ćerka je nekako jaka, otresita, ne da na sebe. Da je moja bar malo kao tvoja, ne bih ja sada ovoliko brinula”. Svaka mama manje brine kada zna da joj je dijete samostalno, snalažljivo, borbeno, uporno, da poslije pada umije da se ustane i nastavi dalje. Vi nemate moć da djetetu obezbijedite trajnu sreću i blagostanje, ali možete da ga pripremite i osnažite za svijet odraslih. Evo nekoliko savjeta kako da osnažite dijete:

– Povećajte samopouzdanje djeteta. To se radi tako što djetetu povjeravate zadatke koje samostalno treba da obavi i dajete mu odgovornosti. Tako mu šaljete poruku da vjerujete u njega. Dijete dobija poruku:”Mama misli da ja to mogu, da sam sposoban. Ona me cijeni“. Što više toga dijete umije i zna, to je njegovo samopouzdanje veće.

– Vodite dijalog sa djetetom, tražite njegovo mišljenje, podstičite ga da misli. Na primjer: „Poznaješ Maju koja se izgubila na ekskurziji? Da si bio u prilici da je posavjetuješ, šta bi joj rekao? Šta je mogla da uradi? Šta bi ti radio da si se našao u takvoj situaciji“?

– Dajte djetetu lični primjer. Kada dijete vidi da se vi hvatate u koštac sa životnim problemima, da ste borbeni i uporni, veće su šanse da će i samo biti takvo.

-Trudite se da kontrolišete svoj strah pred djecom. Djeca uče po modelu. Vi kao mama sigurno ne želite da se vaša djeca ponašaju zastrašeno, napeto, uznemireno. Međutim, nismo svi isti. Možda ste vi od onih mama koje su po prirodi osjetljive i plašljive. Ipak, koliko god možete, gledajte da se kontrolišete pred djecom, da svoj strah ne prenosite na njih, da ne širite paniku.

Učite dijete da bude svoje, da misli svojom glavom

Da ne bude povodljivo, da ne kopira druge, da kritički razmatra tuđe predloge. Ovo je jako težak zadatak jer djeca, naročito tinejdžeri, kopiraju drugare kako bi osigurali pripadnost grupi i kako ne bi ispali čudni. Nedavno sam čula priču o dvije djevojčice koje su se iz škole vraćale kući. Komšija koji  je vozio svoje dijete iz vrtića sreo je djevojčice i ponudio se da ih poveze jer mu je bilo usput. Pretpostavljam da je komšija želio da bude ljubazan i da mu je bilo neprijatno da prođe, a da  ne ponudi prevoz. Ipak, jedna  od djevojčica je odbila da uđe u automobil, iako je njena drugarica ušla. Mnoge mame su za tu djevojčicu prokomentarisale : „Ma to je pretjerivanje, to dijete je prestrašeno, ko zna šta su joj roditelji pričali…“ Ja mislim da je djevojčica dobro postupila i čini mi se da su je roditelji dobro posavjetovali.  Zar nije jednostavnije i bezbjednije da se dijete drži svoga puta i dogovora sa roditeljima? Zašto bi uopšte ulazila u komšijin automobil? Zar nije zdravo da dijete prošeta poslije sjedenja u školi? Šta ako joj sljedećeg puta prevoz ponudi neki drugi komšija koji nije tako dobronamjeran kao ovaj prethodni?

Kada znate da vam je dijete dobro informisano, manje ćete brinuti.

Pobrinite se da vaše dijete na vrijeme informišete i edukujete o bolestima zavisnosti, seksualno prenosivim bolestima,  bezbjednoj vožnji i slično. Savjetujem vam da tu obavezu preuzmete na sebe, bez obzira na to što će možda predavanja na tu temu biti organizovana u školi. Ne oslanjajte se previše na druge i ne čekajte da vaše dijete informišu vršnjaci  i škola.

Naučite dijete da bude oprezno i u kontaktu sa poznatim ljudima

Čula sam jednu mamu kako kaže:“Moja djeca se kreću samo po našem naselju.Tu su najsigurniji. Mi se ovdje svi znamo. To su sve poznati ljudi“. Vjerujte mi, kao psihologu dobro mi je poznato da su djeca najčešće žrtve zlostavljanja poznatih ljudi, ljudi iz neposredne blizine. Isto tako, često možete čuti priče o vršnjačkom nasilju koje se desilo u školskom dvorištu, na putu do škole ili u ulici iza ugla. Međutim, i dalje imam utisak da roditelji vole da vjeruju ili im je samo lakše da vjeruju da opasnost vreba tamo negdje izdaleka od nepoznatih ljudi, da je njihov kraj miran i da tu nije bilo mnogo droge, te najviše strepe kada treba da puste dijete u veliki grad na školovanje i slično. Ukratko, dijete koje je naučilo da bude oprezno u svom kraju, biće oprezno bilo gdje da ode.

Prihvatite svoja osjećanja i nemojte odmah misliti da sa vama nešto nije u redu

Kad god vreba neka opasnost, kad god je prisutna neka pretnja, tada su anksioznost, strah, strepnja, uznemirenost i napetost  prirodne reakcije organizma. Naš organizam se tako priprema za suočavanje sa opasnošću. Kada treba da se zabrinete? Ukoliko osjećanja o kojima govorim postanu pretjerana i počnu da ometaju vaše uobičajene dnevne aktivnosti, da onemogućavaju vaše svakodnevno funkcionisanje, onda bi trebalo da potražite pomoć stručnjaka.

Od pretjerane brige niko nema koristi

Time što brinete dok je vaše dijete na žurci, vi ne doprinosite tome da ono bude bezbjednije. Vi svojom brigom ne pomažete djetetu, a sebi odmažete. Radi se o tome da kada mnogo brinete, strepite i iščekujete da se nešto desi, vi trošite jako mnogo energije, brzo se zamarate i iscrpljujete.

Ne stavljajte sebe na posljednje mjesto, zadovoljavajte svoje potrebe

Često čujem mame kako kažu: “Ma, moje vrijeme je prošlo. Sad se brzo živi. Tempo života je takav da jedva stignem djeci da se posvetim. Nemam ja vremena za sebe“.  I to je istina, ali isto tako, vaše potrebe su važne. Mama mora da bude dobra sama sebi, da bi mogla da bude dobra djeci. Organizujte se tako da iz dnevnog rasporeda izbacite poneku iscrpljujuću aktivnost i uvrstite onu koja vas opušta, da spustite neke visoko postavljene standarde. Što ste zadovoljniji i odmorniji, lakše se nosite sa svakodnevnim strahovima i brigama.

I na kraju, mnoge mame koje ovo čitaju će reći: ”Sve mi to znamo i primjenjujemo, ali kada pogledamo realnost oko nas, osjećamo se jako nemoćno da zaštitimo ono najvrjednije, sopstveno dijete”.

I sama se osjećam tako, ali svijest da činimo sve što je u našoj moći doprinosi osjećaju sigurnosti, bez obzira na to što znamo da nije sve u našim rukama.

Izvor: Centar za mame

HiPP

Procedure i Izazovi Samohranog…

Comments

  1. “Ne igraj se zivotom, nego se igraj u zivotu. Zivot nije igra, igra je u zivotu. Zivi pravilan zivot, uskladi sebe prema pravilima zivota. Stvarna igra ima svoja pravila.
    Dobra igra zapocinje dobrim mislima.
    Losa igra zapocinje losim mislima.
    U igri lezi ono dobro.
    Bozansko.
    Zelim Ti dobre misli!

Leave a Reply