Nema zbora da su nove mame uvijek kao na iglama, neprekidno od nečega strijepe. Kod nekih se takva stalna napetost ispoljava u vidu fizičkih simptoma (na primjer, lupanje srca na zvuk bebinog plača), kod drugih kao uslovni refleks (kad dva puta provjeravamo da li beba diše iako je čujemo preko „sluška“). Stalna napetost može uticati i na razmišljanje ( “Nadam se da je beba dobro. Znam da nije trebalo da ga vodim u prodavnicu, sad će se vjerovatno razboljeti.”) Sve ovo, kao i neke druge manifestacije, predstavljaju normalan odgovor na okidače stresa u majčinstvu.

Kroz istoriju, ova stalna strijepnja i napetost posmatrane se kao saveznici, nekakav unutrašnji signal koji nam služi da se zaštitimo, motiviše nas i upozorava na opasnosti. Na taj način, nervozne reakcije su shvatane kao mehanizam prilagođavanja i vjerovalo se da su uglavnom urođene ili instinktivne. Kad se nađe u opasnoj ili prijetećoj situaciji, čovjek odgovara tako što se bori ili bježi. Taj odgovor u cilju preživljavanja pumpa adrenalin kroz tijelo, što pokreće bujicu fizičkih promjena, kao što su ubrzan rad srca, palpitacije ili povišen krvni pritisak. Svrha ovog odgovora je da nas pripremi za akciju. Većina nas može da se prisjeti situacije u kojoj smo ovako reagovali, bilo zbog stvarne prijetnje ili zato što nam učinilo da bi nešto moglo da nas povrijedi.

Kad bliže pogledamo nemirni um jedne žene koja je nedavno postala majka, vidjećemo niz nervoznih odgovora koji generalno mogu da se podijele u tri grupe.

Prvo: „Sve nove majke se tako osjećaju“, na primjer: „Pitam se da li beba ima dovoljno mlijeka“. Ovakva zabrinutost spada u društveno prihvatljivu kategoriju „strahova nove majke“.

Drugo: „Sigurno sa mnom nešto nije u redu“, što bi moglo da se ispolji i ovako: „Ne mogu da izlazim iz kuće dok beba ne napuni šest mjeseci. Čula sam da su pre šestog mjeseca podložni strašnim bacilima koji mogu da izazovu smrtonosne bolesti. Pokušala sam da izađem, ali napolju ne mogu da dišem, tuče mi u grudima, a na oči mi naviru suze. Nema svrhe.“ Ovakvi napadi panike utiču na funkcionisanje i zahtijevaju profesionalnu pomoć.

I, treće, svakako najčešći scenario: „Da li je normalno da se ovako osjećam?“, to su strijepnje koje spadaju između pomenutih krajnosti.

Većina žena koje se obrate za stručnu pomoć zbog simptoma anksioznosti i depresije poslije porođaja osećaju simptome koji se kreću između dva ekstrema: „Da li je normalno što ovo mislim ili možda počinjem da ludim?“

Svjesne su pojačane anksioznosti i pitaju se koja je razumna mjera za zabrinutost. Čini im se da su previše nervozne, oprezne i opsesivne, ponekad se boje da će stvarno poludjeti. Dakle, na onoj zamišljenoj osi gde je “normalna” anksioznost na jednoj strani, a teška, bolesna anksioznost na drugoj, većina mama koje se bore sa simptomima tjeskobe spadaju negdje između te dvije tačke, što ostavlja mnogo prostora za sumnje i neizvjesnost.

Ima smisla da majčinstvo i anksioznost idu u paru. Ogromna odgovornost koju donosi ova uloga zajedno sa potpuno nepredvidivom budućnošću mogu biti zapaljiva kombinacija, zbog čega se mnogo žena osjeća ranjivo i nepripremljeno. Međutim, gotovo svi, uključujući novu majku i njene najbliže, kao i ljekare, očekuju izvjesnu dozu anksioznosti. I tu leži ključ problema.

Često je teško razlikovati “normalne doze” od nečega što može biti simptom nervnog poremećaja ili postporođajne depresije. Niko se neće mnogo iznenaditi, niti zabrinuti, kad jedna mama čija beba ima nedjelju dana prijavi da je nervozna i da je zabrinuta za bebu ili se brine da ne jede dovoljno ili se pita da li će umrijeti od sindroma iznenadne smrti ako ne ode da je obiđe tokom noći.

Drugi problem je što medicinski radnici vrlo često zanemaruju rane simptome anksioznosti, kao nešto što se podrazumijeva. Pored toga, iako se trenutno pridaje mnogo pažnje poremećajima ponašanja poslije porođaja, naglasak se uglavnom stavlja na simptome depresije. Žene i dalje oklijevaju da priznaju da su anksiozne, bilo zato što će ispasti da kukaju ili zato što im se čini da je to nebitno. Kad žena kaže da joj hitno treba predah, to se najčešće shvata kao izraz slabosti, što samo pojačava njen nespokoj. Nažalost, mnogo ljekara doprinosi tome, time što se prema osjećaju tjeskobe kod žena poslije porođaja odnose kao prema dosadnoj muvi, nečemu na šta se samo treba navići.

Ipak, ne dajte se prevariti. U najtežem obliku, anksioznost može ozbiljno da naškodi, a u ovom kontekstu, kod žena poslije porođaja, može biti važan signal koji zahtijeva dodatnu pažnju. Žene ne bi trebalo da se plaše da o tome govore i da potraže pomoć. Članovi porodice i zdravstveni radnici moraju ozbiljno da shvate simptome anksioznosti i da prestanu govoriti kako to nije ništa. Umjesto toga, treba da budu obavezni da pomognu majci da otkloni ovakve simptome, bilo mjerama samopomoći ili uz stručnu pomoć.

Prilagođeno iz knjige “Dropping the Baby and Other Scary Thoughts” (Routledge, 2010), Kleiman & Wenzel. Original teksta na Psychology Today;

Izvor: Lilifipsteri