Ne navikavaj ga na ruke = navikavaj ga na stres i kortizol

nenavikavajganarukePIŠE: Tamara Dragović, sertifikovani IAIM instruktor za masažu beba

Svaka mama ima instiktivnu potrebu da uzme svoju bebu u ruke kada plače, da je privije uz sebe i da je utješi. Ali, ista ta mama će vrlo brzo dobiti i savjet “ne navikavaj ga na ruke”, mada možda ne baš tako jasan i direktan. Taj savjet će možda zvučati ovako: “Ja sam tebe ostavila da plačeš jednu noć i nakon toga si počela da spavaš cijelu noć, a tada si imala 2 mjeseca” ili “Ma, one (bebe) sve znaju” itd., a uz te rečenice obavezno ide i ponos zbog uspjeha.

Vaša beba ima već 4 mjeseca. Često se budi noću, život vam se potpuno promijenio, neispavani ste, možda iznureni, čim odete da se istuširate beba plače, nemate vremena ni za svoje osnovne potrebe i pomislite: „Hajde da probam, biće mi lakše. Kad budem bila ispavana biću bolja mama.” Beba počinje da plače i, dok vam se srce cijepa, vi ste ipak riješeni da bebu nešto naučite.

Zašto bebe plaču? Da li zaista nešto nauče? Kako stres i kortizol (hormon stresa) utiču na bebin razvoj?

Bebe plaču iz fizioloških razloga (gladne su, mokre, spava im se, nešto ih boli), ali i emotivnih razloga (usamljene su, frustrirane, nesigurne, uplašene, pod stresom). Sigurno vam se desilo da vaša beba neutješno plače, a da vi ništa ne možete da uradite povodom toga – nije gladna, nije mokra, ništa je ne boli, vi ste tu, tješite je. Ponekad se desi da pomislite da ste loša mama, ali istina je potpuno drugačija.

Bebe ponekad plaču jer se oslobađaju stresa i tenzije. Plakanje je za bebe važno, to je njihov način da se cijele, njihovo sredstvo komunikacije. Kada plače, beba priča sa vama – slušajte je. Ne brinite, nije neophodno da smirite svoju bebu i da ona prestane da plače, važno je da budete tu za nju.

Zapravo, nije dobro da ućutkate bebin plač, jer emocije su njen prijatelj. Važno je da joj pružite utjehu. Velika je razlika kada dozvolite svom djetetu da plače dok ga s puno ljubavi držite u naručju, slušajući ga, i kada ga ostavite da plače samo, bez utjehe.

Osjetljivost na stres počinje još u fazi fetusa. Na njega utiče mamin stres i njen nivo kortizola.

Bebe bez odraslih ne bi preživjele. Pošto nisu sposobne da same sebe održe u životu, svaki stres i odlaganje za njih predstavljaju opasnost po život. To je samo po sebi trauma za bebu, jer čak i kratko odvajanje kod sisara proizvodi hormone straha. Bebe imaju nizak nivo kortizola u prvih nekoliko mjeseci života ukoliko odgovaramo na njihove potrebe. Međutim, isto tako, njihov nervni sistem je veoma nestabilan i nivo kortizola se naglo povećava ako niko ne odgovara na njihove potrebe, jer one same nisu sposobne da regulišu nivo tog hormona.

Bebe se postepeno navikavaju na stresne situacije kada su sigurne da su roditelji za njih tu, da će doći i odgovoriti na njihove potrebe. Tada se kortizol teže okida. Beba kojoj roditelji pružaju utjehu i puno nježnosti mogu mnogo bolje i lakše da se nose sa stresom.

Šta se ustvari dešava kada bebu ostavite da plače?

Stres je jako opasan u najranijem periodu života bebe jer kortizol preplavi njen nervni sistem, a visok nivo kortizola blokira veze u mozgu koje se tek formiraju, pri čemu blokira i imuni sistem.

Vaša beba će na kraju prestati da plače, ali ne zato što je nešto naučila, već zato što je iznemogla ili je premorena i zaspaće, međutim vaša veza sa njom se tako trajno narušava. Beba gubi povjerenje u vas i uči da na vas ne može da se osloni.

Rana briga o bebi formira nervni sistem i određuje kako će se dijete nositi sa stresom. Taj rani period života je veoma otvoren, pa je zbog toga i veoma osjetljiv i promjene se dešavaju veoma brzo.

Naš odgovor na stres formira se u periodu odojčeta i isključivo zavisi od kvaliteta veze sa roditeljima. Od toga da li su bebe sigurno ili nesigurno povezane sa svojim roditeljima zavisi kako će one formirati svoj odgovor na stres, ali i svoje emocionalno zdravlje kao odraslih osoba.

Kod djece koja su nesigurno povezana sa svojim roditeljima dolazi do visokog nivoa kortizola. To su djeca koja dramatizuju, bojažljiva su i preuveličavaju svoja osjećanja da bi roditelji na njih obratili pažnju. Kod njih svaka nepredvidiva situacija izaziva stres, jer su ona u stalnoj tenziji pokušavajući da pročitaju osjećanja svojih roditelja, ne mogu na njih da se oslone i tako se trajno narušava povjerenje. Sve to može dovesti do mnogih emocionalnih poremećaja.

Takođe, visok nivo kortizola narušava i tejlesne funkcije: oštećuje imuni sistem, smanjuje mogućnost pamćenja, pa čak može dovesti i do dijabetesa, hipertenzije itd.

Postoji još jedan fenomen koji se javlja kao odgovor na stres, a to je nizak nivo kortizola. Pod stalnim uticajem stresa organizam nekada odgovara tako što prestane da proizvodi kortizol da bi preživio. Da bi se odbranio, organizam shvati da je bolje da ne ojseća ništa nego da živi u stalnom bolnom iskustvu. Beba shvati da njen plač nema vrijednost, da niko neće doći (zbog toga u sirotištima u sobi punoj beba možete da čujete muvu). Ova strategija proizvodi emocionalnu otupjelost i osjećaj praznine, kao i negativan stav prema životu. Ovakva djeca su veoma zavisna od drugih, a potiskivanje osjećanja dovodi i do loših osjećanja. Spolja su pozitivna, a iznutra bijesna i ljuta; agresija se čuva u sebi dok ne pukne, a zatim ta djeca postaju veoma nasilna i destruktivna. Taj fenomen niskog nivoa kortizola povezuje se sa ranim zanemarivanjem.

Ponekad se pitate zašto vaša beba više plače i budi se noću, a beba vaše prijateljice ne plače često i noću se odavno više ne budi? Da li ste vi loša mama?

Možda je ovo odgovor na vaše pitanje: postoje dva tipa beba – manje i visoko reaktivne. Roditeljima može biti mnogo teže kada su bebe supersenzitivne i visokoreaktivne. Takve bebe više plaču i treba im više tješenja, nošenja i hranjenja kako bi njihov sistem bio u balansu, jer emotivna sigurnost zavisi od odgovora roditelja na bebine potrebe.

Bebe i djeca koja su sigurno povezana sa svojim roditeljima imaju nizak nivo kortizola čak i kad su uznemirena, jer zapravo nije važna priroda stresa već to da li su roditelji dostupni da pomognu u prevazilaženju stresa.

Emocionalni imunitet i imunitet uopšte, kao i regulacija emocija zavise i od osjećaja sigurnosti, nježnosti i fizičkog kontakta u periodu odojčeta.

Naš odgovor na stres kad odrastemo zavisi od toga koliko smo stresa doživljavali kao bebe i od toga da li su nam roditelji pomogli da se od njega oporavimo. Način na koji se nosimo sa stresom je suština našeg mentalnog zdravlja.

P.S: Važno je da ne zaboravimo da kada su roditelji pod stresom i beba/dijete je pod stresom.

Izvor: Najbolja mamana svetu

 

HiPP

Procedure i Izazovi Samohranog…

Comments

  1. Kako to “ne navikavaj ga na ruke”…. ako cu da presvucem dijete moram ga uzeti na ruke,ako cu da ga nahranim isto tako,ako cu da ga zagrlim opet ga moram uzeti….zar je to navikavanje.. naprotiv,kao majka zelim da sam mu 24h na raspolaganju.. samo jednom su mali….

  2. ne znam zasto bih je drzala po rukama ako ne moramnemam potrebe da drzim serpu i dete u ruci!ne znam samo kako ce vam biti kada imaju dve,tri godine…..ja sam moje dete navikla da kad nije gladna i kad nije mokra sama da se igra…naravno imamo i vreme za igranje ali ne moram stalno da je drzim…..verujte mi nista necete propustiti ako date sebi malo oduska…vise cete imati strpljene za svoje dete kasnije….

  3. Uh kad se sjetim kakve sam greske s prvim pravila, do god i po sam je uspavljivala na ruke i to moram da hvatam krugove a stomak do zuba! Po cijeli dan ” mama, nosi, mama, nosi “. Drugo, nosim bas kad treba. Sama se uspavljuje, ne zna sta je nunanje. Ali tacno znam kad joj treba ljubav i utjeha, uzmem je i nakon par minuta sama trazi da se spusti. Ja sam,nazalost ucila na svojim greskama.

  4. Ne navikavaj! Vrijeme igre i ma?enja naravno stoji, ali no?enje jednog djeteta na kuk, drugo na stopalima a tre?e ne znam ve? ?e, dok kuvam spremam i perem nikako. Mo?da da mi neko drugi zavrsi obaveze, MO?DA, ovako samo bi ve?i haos bio. Moji su ve? veliki, ali zaista mislim da je svakoj mami potreban mir i odmor, jer no? je tu kad sva pravila vi?e ne va?e.

  5. mama djecaka

    Moj djecak je uvijek kad je plakao utjehu dobio.dan danas isto.I zaista za 16 mjeseci NIKAD nije bio bolestan I nije mu problem da bude u bilo cijem drustvu. Cesto bih voljela da je mrvicu zavisniji od mene,iako znam da je ovako mnogo bolje za njega.

  6. mama djecaka

    I da,ako si tu kad te treba (place) pa bio dan ili noc vrlo brzo ces moci sve da radis, I seriju I film da pogledas, bez da ti dijete sjedi na glavi. Rodila si ga, I sto vise je on/ona prvi, to vise slobode I za mamu.

Leave a Reply