PIŠE: Mama iz magareće klupe

Kad pomislim na stay at home mom, odmah zamislim mamu koja ujutru budi klince doručkom koji podrazumijeva svježe cijeđeni sok, razvozi djecu u vrtiće i škole svojim minivenom (one ambicioznije se upuštaju u homeschooling), dok su u školi obrađuje svoje organski gajeno povrće, kuva ručkove a la Marta Stjuart, organizuje licitacije u humanitarne svrhe, vodi lokalne izviđače, šije, plete, gradi. Partner je tu negdje da izađe ujutru na posao i da dođe negdje uveče.

Stay at home samo po sebi daje prizvuk urbanosti. Kod nas je to, pa, samo domaćica. A to zvuči baš degradirajuće nekako. Nešto što pripada prošlosti.

Danas se ovo vezuje samo za one kojima se lijepe etikete “da se dobro udala”, “lako je sa takvim mužem, može sebi da priušti”. Nekako se podrazumijeva da nijedna ne bi to samostalno odlučila da uradi. Pa zar da bude samo domaćica!?

Nekako se niko ne sjeti da su moguće i nametnute situacije. Recimo mama na porodiljskom. Mama koja radi od kuće. Mama koja ne može da nađe posao u struci (koja ne može da nađe posao). Ima posao, ali djeca joj nisu primljena u vrtić, a nema nikog da ih čuva. Ili ima, ali ne može finansijski to da isprati. Ili i radi i djeca idu u vrtić, ali su često bolesna, da je više na bolovanju (što opet ne može finansijski da isprati). Ili na žalost, dijete je bolesno i/ili ima posebne potrebe. Samo recimo. Ima tu još mnoštva situacija i životnih zavrzlama.

Lično mislim da rijetko koja žena stvarno može sebi da priušti tu stay-at-home opciju. Pogotovo ovdje, na ovim prostorima gde je potrebno grebati za svaki dinar i često i dve plate nisu dovoljne.

Al’ ne mislim na to na prvom mjestu. Mislim na samu mamu. Ona sebe može da izgubi negdje usput.

Ako kažeš da je mami koja ostaje kući sa djecom teže od one koja ide da radi, pljušti gomila komentara. Većinom se žene/mame javljaju i busaju da je zaposlenoj mami teže. Pozivaju se na diplome, školovanje, ženska prava (il’ ugnjetavnja istih) itd.izvor: www.facebook.com

Mogu da se složim da je fizički nekad teže. Više jer podrazumijeva malo veću jurnjavu i usklađivanje iste. (Naravno, zanemarujući da stay-at-home mama treba da podrazumijeva da si mama, a ne mama/kuvarica/spremačica/majstor i sve drugo po potrebi. “Kad već sjediš kući.”)

Ali psihički… Teško.

Kad si kući sa djecom, tvoj dan je ispunjen ispunjavanjem njihovih potreba. Na svakih pola sata. Na svakih 15 minuta. Na svakih 5 minuta. I njihove potrebe su ispred tvojih. Teško je održati balans, teško je imati svojih pola sata. Jer ti si mama koja si stalno kod kuće i djeca znaju da si tu izvor: www.facebook.com

Pogotovo kad su djeca mala. Zahtijevaju tvoju pažnju, nepodijeljenu, i često dan prođe između dojenja, spremanja obroka, nadziranja obroka, presvlačenja, uspavljivanja, igranja, itd. Kad i ako ste srećni da napravite popodnevni odmor, u zavisnosti koliko ste zagriženi o spremanju, vrlo lako će vam i tih pola sata, sat proći u nekom novom spremanju. Kad imate više djece, situacija se komplikuje njihovim igrama, ali i svađama. A sve prati buka. Imate utisak da vam je mozak vam često prestimulisan. A nemate priliku za neki ventil, jer situacije da možete da se sebi posvetite na kratko su jako rijetke.

Mislim i da je za samu djecu više nego neophodno da vide da mama (roditelji) rade još nešto “sem da su kući”.

Al’ ima mnogo teža stvar – stay at home mame su usamljene. Jako. Često. Tvoj dan se sastoji od rješavanja potreba tvoje djece, a ako i imaš prijateljice, one koje nemaju djecu vjerovatno odavno ne sudjeluju u tvom životu, a sa onima koje imaju ili se teško usklađujete sa obavezama međusobnim ili potenciraju priče o djecu (što realno gledano, ne želiš da slušaš) ili, najgora opcija – furaju se na takmičarsko roditeljstvo od kojeg ti se okreće želudac. Pa vremenom počneš da ih izbjegavaš.

Ako se i žalim, tu je muž da podmetne leđa. Priznajem da ga nekad zovem dok je na poslu samo da čujem glas odrasle osobe.

Mame koje rade će ipak razmjeniti trač sa onom koleginicom pored, gunđati dok čekaju prevoz, prepucavati se sa nekim prolaznikom, otići na kafe-puš-njam pauzu. 8-10-16 sati (koliko neke tvrde da rade) će funkcionisati u nekom drugom svijetu.

Svaki dan isti u kući nije isto što i svaki dan isti, al’ sa obavezama van kuće.

Iskreno želim da mame koje odlaze na posao i govore da im je teže konačno prestanu: da kad su na godišnjem da poslije provedena 2-3-7 dana sa svojim djetetom govore da ne znaju šta će sa njim, jer je neposlušno, naporno; da prestanu da govore da jedva čekaju da se završi porodiljsko i krenu na posao da se malo odmore. Možda ću ih onda shvatiti ozbiljno.