Biti roditelj najljepši je, ali ujedno i najteži posao na svijetu, posebno u trenucima u kojima se osjećamo nemoćnima, ljutima i ne znamo kako se postaviti prema djetetu dok viče, histerično plače, govori neću i svađa se s vršnjacima ili s odraslima.
Pravovremena i prikladna roditeljska reakcija u tim kritičnim situacijama odrediće smjer djetetovog razvoja i odrediti njegovo buduće ponašanje, ne samo u najranijem uzrastu već i kroz cijelo djetinjstvo i kasniji život.
Spoznaje o ranom razvoju djeteta su danas u svijetu jedna od najnovijih paradigmi koja počinje mijenjati mnoge sfere društva, pogotovo u roditeljstvu. Edukacijom o važnosti prvih godina života roditeljima se pritom predstavlja kompletna slika o ranom razvoju što će im omogućiti istinsko upoznavanje i razumijevanje djeteta.
Radi se o spoznavanju preduslova kompetnog psihološkog, emocionalnog, socijalnog i intelektualnog razvoja djeteta na što roditelji imaju presudan uticaj.
Koliko je prva godina života važna za daljnji razvoj?
Emocionalni, intelektualni, socijalni i psihološko razvoj djeteta i buduće osobe će najviše biti određen kvalitetom odnosa sa starateljima (roditeljima) u prvih par godina. Sposobnost cjeloživotne, emocionalne samoregulacije, procesiranja emocija, a onda i ponašanje, funkcionisanje u emocionalnim odnosima kroz život … zavisi od iskustva koje je dijete doživjelo s roditeljima u prve tri-četiri godine. O tome smo uglavnom svi načuli, ali tek kada istinski shvatimo koliko je to istina i koliko su i nas odredila naša iskustva iz prvih godina – postajemo svjesni kolika je roditeljska odgovornost i koliko s određenim spoznajama možemo unaprijediti razvoj djeteta.
Svako dijete je zasebna individua s osobenošću koja se želi razvijati. U prvim godinama djeca osjete i bilježe u podsvijesti određene rezultate i reakcije roditelja na svoje ponašanje na osnovu koji cijeli život nesvjesno modeliraju svoje ponašanje i ophođenje prema drugima.
Kako odgajati malo dijete da bi ono izraslo u sretnu osobu dobrog ponašanja i razvijenog intelekta?
Još uvijek smo kao društvo prepuni vaspitnih metoda koje usporavaju cjeloviti razvoj. I najnapredniji roditelji se suoče s tim da sve njihove dobre i napredne ideje o podizanju djeteta padaju u vodu, jer metode kojima raspolažu po inerciji upravo podrivaju taj razvoj. Ali. kada se roditelji upoznaju s razvojnim procesima u djetetu, njegovim stvarnim potrebama, razvojno podsticajnom odnosu, pogotovo u kritičnim situacijama, onda imaju predispozicije za svjesno razvijanje odnosa s djetetom iz kojeg izrasta ”dobro posložena” osoba. Odluku o svom odnošenju prema djetetu roditelji onda roditelji donose sami, nakon što sagledaju razloge i smisao određenih ponašanja djeteta i uticaj njihovih određenih reakcija na dijete.
Koje su najčešće zablude roditelja u vezi vaspitanja?
Najčešće zablude zasnovane na bihevioralnom pristupu roditeljstvu su da se djecu odgajaju kritikovanjem, nagrađivanjem, kažnjavanjem i pohvaljivanjem. Time se spolja modifikuje ponašanje djeteta, ali ništa od ovoga nije razvojno podsticajno i ne podržava procese sazrijevanja djeteta koji trajno omogućavaju budućoj osobi svojevoljno dobro socijalno funkcionisanje tj. ponašanje.
Takođe, ostavljanje djeteta da se samo nauči uspavljivati nakon ponavljajućih višesatnih plakanja je metoda koja je široko rasprostranjena i ostavlja poražavajuće posljedice na sposobnost regulacije stresa i zdravlje buduće osobe i svakako bi morala uskoro biti iskorijenjena. Dijete treba utjehu, regulaciju i prostor da u nečijem naručju isplače svoju frustraciju.
Je li istina da sve što djeca nauče u ranom djetinjstvu ostaje duboko u podsvijesti cijeli život?
Sva snažna emocionalna iskustva dijete će pohraniti za cijeli život, ali ne eksplicitnoj memoriji koju nazivamo sjećanje nego u implicitnoj koja će cijeli život ”šaputati” osobi kakav je svijet, kakva je ona, kakav je život. Toga se najčešće ne sjećamo, ali ta iskustva nikada ne možemo zaboraviti. Većina roditelja čim istinski usvoji važne spoznaje o preduslovima cjelovitog ranog razvoja djeteta značajno unaprijedi svoj odnos i kvalitet roditeljstva, što se vidljivo odrazi na djetetovo funkcionisanje. Otvoreniji roditelji se odlučuju ipak ići korak dalje i nastaviti raditi na sebi kako bi popravili svoje automatske, nesvjesne reakcije kojima sami nisu zadovoljni, ili maknuli sopstvene, davno podignute emocionalne blokade i obrane koje im smetaju u odnosu s djetetom, partnerom i sa samim sobom.
Izvor: ordinacija.hr
