Dijete u uzrastu od tri do četiri godine je pravi mali sunđer, uvijek spremno za nova znanja i iskustava. Možda vam je poznata žalopojka nekih roditelja: “Nikako da prestane da pita zašto, kako, a svaki odgovor nosi još pet pitanja sa sobom.” A tek kad se pojave i ona neugodna pitanja, na koja nemaju odgovor ili zalaze u domen intime, roditelji se preznojavaju, izbjegavaju ili prekidaju dijete u nadi da će tome doći kraj.

Nažalost, čini se da kraj ispitivanju dođe tek kad krenu u školu. Iznenađuje i rastužuje činjenica da se tokom školovanja većina tih malih sunđera punih pitanja i interesa za sve, pretvori u mrzitelje učenja, kojima je škola, učenje, domaći, a posebno čitanje – teret i muka.

Djeca ne postanu nezainteresovana i lijenja sama od sebe. Oni to nauče. Čest problem je što su ocjene postale same sebi cilj i to cilj koji nije djetetov, već roditeljski, tako da dijete nema osjećaj da uči zbog sebe i postiže nešto za sebe, već da je to nešto što odrađuje za roditelje. Često svu odgovornost za učenje i školski uspjeh roditelji, posebno tokom osnovne škole, preuzmu na sebe, tako da dijete sve manje brine i razmišlja o tome, poučeno iskustvom – da to zapravo i nije njegova/njena briga i da će roditelji to odraditi. Tako djeca propuste da usvoje radne navike i preuzmu brigu o školi – što obično dođe na naplatu pri prelasku u srednju školu. Evo nekoliko korisnih savjeta.

Škola i učenje su djetetova odgovornost

Roditelji bi trebalo postupno, u skladu s uzrastom djeteta, prepuštati odgovornost za školu djetetu. To znači da dijete počne samo da sprema torbu za školu, brine o domaćem zadatku, uzima knjige za lektiru iz biblioteke, navija sebi alarm za buđenje i samo ustaje na vrijeme. Naravno, to sve neće raditi prvak, ali već tokom prvog razreda bi većina djece mogla preuzeti neku od tih obaveza. Važno je da roditelj ima na umu da dijete ide u školu zbog sebe i da se taj stav osjeća u razgovorima koji se vode s njim. Iz takvog odnosa proizlazi način komunikacije i razgovora koji djetetu ne ubija volju za učenjem već djeluje motivaciono.

Slušanje umjesto prigovaranja i stalnih savjeta

Vrlo česta, iako dobronamjerna, greška roditelja je konstantno ispravljanje, prigovaranje djetetu i dijeljenje savjeta na svakom koraku. To ometa komunikaciju na svim poljima, djeca se uče da ne mogu sama riješiti problem, da to za njega/nju čine mama i tata i da je najbolje ako samo poslušaju što im je rečeno. Starija djeca često shvate da ne moraju ni poslušati već samo ćutati i praviti se da slušaju. Vrlo često takav odnos razvija pasivan otpor kod djece, tako da ćete čuti da kažu “Da, da, razumio sam” prije nego i završite rečenicu ili da odsutno klimaju glavom gledajući u televizor. U tinejdžerskom, dobu taj pasivni otpor često preraste u aktivni, pa svađe i odbijanje poslušnosti postanu svakodnevica. Čak i djeca koja se ne opiru nauče da probleme rješavaju roditelji, pa smanje svoj trud. Tako u školi ne pokušavaju da shvate gradivo, očekujući da će im to poslije objašnjavati roditelji, puštaju da im se skupljaju loše ocjene – skrivajući ih da ne bi bilo prigovaranja, prave se da razumiju i ono što ne razumiju da ne bi bilo kritikovanja i savjetovanja. Slušanje djeteta pretpostavlja da ne prilazimo tražeći kvar koji treba otkloniti, već sa istinskim interesom, dajući djetetu priliku da ispriča šta mu je bitno, a s ciljem da čujemo kako se dijete osjeća, šta ono želi i kako mu možemo pomoći da samo riješi problem. Vrlo je važno pitati dijete šta želi od nas, kakvu pomoć očekuje, pa procijeniti koji dio ono može samo, a gdje zaista mi moramo uskočiti. Cilj roditeljstva uopšteno je osposobiti dijete da postane samostalna odrasla osoba, a dio toga je i samostalnost u školi, kako po pitanju učenja i brige za svoj uspjeh, tako i po pitanju odnosa s vršnjacima i učiteljima.

Podržavati, ohrabrivati, poštovati

Važno je ne razviti, ili barem na vrijeme zamijeniti loše navike kritikovanja, prigovaranja, prijetnji i potkupljivanja djeteta. Umjesto toga dijete je potrebno podržavati, ohrabrivati, poštovati i vjerovati u njegove sposobnosti da će savladati probleme i uspjeti u onom što želi. To bi značilo izbaciti u svom ponašanju izjave kao što su: “Kako ti se to moglo dogoditi?”, “Ne budi glupa!”, “Opet ti nemaš domaći?”, “Kako to ne razumiješ!? Uključi malo mozak”, “Ma ti si ljenčuga!”, “Ako tako nastaviš, bićeš samo đubretar kad odrasteš” i slične koje djetetu ruše samopoštovanje i samopouzdanje, pa demotivišu za bilo kakve dalje pokušaje.

Više razumijevanja u razgovoru, tolerancija za greške, usmjerenost na dijete, a ne na svoja osjećanja – važni su za djetetovu motivaciju za dalji rad. Djetetu je za savladavanje novog potrebna podrška, ohrabrenje i povjerenje da ono to može. Pri tome je bitno da ta podrška nije samo na riječima i nije isprazna. Nije dovoljno samo reći djetetu “Možeš ti to, vjerujem ja u tebe”, posebno ne onda kad je dijete frustrirano jer mu nešto ne ide, u takvim je situacijama osim podrške potrebno poslušati u čemu je problem, i zajedno s djetetom potražiti moguća rješenja. Vješti roditelji i vješti učitelji, uvijek paze da je pri tome pomoć taman dovoljna, čim dijete dođe nadomak toga da može samo – treba ga pustiti, tako da osjeti malo prepreke i užitak savladavanja iste, nakon toga glasno primijetiti da je uspjelo, da je “ukapiralo” kako treba, podržati i pojačati taj trenutak.

Često se pomoć sastoji samo u tome da saslušamo dječiju jadikovku, pitamo kako se osjeća i što bi mu moglo pomoći, pa na kraju pustimo da se dalje “pati” sa svojim gradivom – jer je to sve što dijete hoće od nas.

Neka djeca zaista ne vole određeno gradivo, npr. matematiku ili učenje godina dok pamte gradivo istorije – i treba im da se požale. Tu uskakati kao glas savjesti koji govori “Moraš!”, “To ti je zadatak i gotovo!” – ne pomaže, čak odmaže na način da se dijete počne opirati i roditelju koji to govori, a i pojačava otpor prema učenju “dosadnog” gradiva. Djetetu će pomoći roditelj koji ga razumije, koji mu pokaže da zna kako mu je to teško, koji pokaže da ne zna kako bi mu pomogao, koji ponudi pomoć, ali je ne nameće. Često dijete koje osjeti saosjećanje i prihvatanje od strane roditelja preuzima odgovornost nakon što se izjada ili kratkoročno odustane od zadatka, onda se vraća i nastavlja sa radom. Iskreni komentari roditelja tipa: “A da ti to ne uradiš, što bi onda bilo? Ako nije strašno, pusti to.”, ili “Joj, to mora da je teško i ja sam mrzjela da učim napamet”, često dovode do toga da dijete samo shvati da mora to uraditii i da se vrati poslu s više elana.

Realnost nasuprot perfecionizma

Djeca koja imaju utisak da nikad nije dovoljno dobro, da je četvorka loša ocjena i “Zašto nisi dobila 5, tako ti je malo falilo?” završe ili kao perfekcionisti ili potpuno demotivisani za učenje i rad – jer “ionako neće biti dovoljno dobro”. Iako su perfekcionisti često uspješni u školi, to nije dobar izbor, jer ni s jednim svojim uspjehom nisu zadovoljni – nikad nije savršeno, a perfekcionizam je karakteristika koja često vodi u kasnijem životu prema depresiji.

Pomoć je kad djetetu damo alate da može pomoći samo sebi

Dijete treba naučiti kako da rješava probleme, kako da analizira, kako da izvlači zaključke, što traži više vremena od jednostavnog davanja gotovih rješenja. No, to je način kako će dijete naučiti da samo rješava svoje zadatke i naučiti kako temeljno učiti. Ono će naučiti da je učenje proces u kome može osjetiti interes, znatiželju, užitak otkrivanja nepoznatog i uspjeh. Sve to, dijete gubi ako mu se serviraju gotova rješenja. Uspjeh više nije djetetov, već roditeljski, a djetetu samo ostaje frustracija i osjećaj nekompetentnosti. Sve to što radi gubi smisao i ulazi u kategoriju dosadnih poslova koje ne voli i ne razumije. Pri pomaganju djetetu važno je da roditelj zna za koga to radi. Često takva pomoć svede na roditeljsku demonstraciju znanja ili čak na dvoboj znanja između dva roditelja – ko je u pravu i čiji način rješavanja je ispravan. Tada se djete oseća isključeno i izbjegavaće da traži pomoć u sledećoj situaciji kada mu bude potrebna. Mnogo je kvalitetnije kad roditelj pristupi djetetu kao partneru u rješavanju problema, postavlja pitanja koja djetetu mogu pomoći da nađe rješenje, nudi puteve koje dijete može istražiti, ukazuje na značajne tačke u kojima dijete može uvidjeti gdje se krije rješenje ili greška koja mu se potkrala.

Primjer vrijedi više nego riječi

Djeca koja vole učiti obično žive u domovima u kojima se znanje cijeni, u kojima roditelji dopuštaju pitanja, različita mišljenja i intelektualne rasprave. Takvi roditelji vole kad dijete traži odgovore, traži objašnjenja, daje svoje, drugačije mišljenje. Oni znaju razlikovati raspravu od svađe i cijene dobar argument bilo da su ga sami smislili ili da je stigao od djeteta. Oni s djecom rado obilaze muzeje, galerije, zoološki i botanički vrt i druga mesta na kojima se mogu saznati nove stvari. Djeca rastu uz intelektualno stimulativnu okolinu, i roditelje koji čitaju, prisustvuju okupljanjima odraslih na kojima slušaju zanimljive rasprave i na kojima sami mogu iznijeti svoje stavove i biti ozbiljno saslušani.

Pomozite djetetu da stekne zdrave radne navike

Sa radnim navikama se niko nije rodio. Kao što svi bez muke ili razmišljanja ujutro operemo zube i umijemo se, tako je moguće steći i radne navike koje čine obavljanje poslova lakšim, bez muke. Najvažnije je, kako samo ime kaže, steći naviku, a to pretpostavlja ponavljanje u isto vrijeme na istom mjestu. Djetetu treba pomoći da ustali svoje vrijeme za učenje, trebalo bi da ima mjesto za učenje, da usvoji ritam rada s više kratkih pauza, i da se nagrađuje nakon obavljenog posla – izlaskom s prijateljima, igranjem video igrica, ili zabavom s roditeljima. Navika ponavljanja nakon škole i svakodnevnog učenja po malo pomaže da dijete ostane uspešno u školi i kada gradivo postane teže i obimnije, a ispitivanje u školi rjeđe.

Podstičite učenje sa razumijevanjem

Učenje napamet čini učenje bilo kakvog gradiva nalik učenju napamet telefonskog imenika – dosadnim, teškim i besmislenim. Podstičite dijete da postavlja pitanja zašto je to tako, kako je do toga došlo i da nađe smisao u onom što uči. Treba im pomoći da nađu korisnost onog što uče, kakve to ima veze sa drugim već naučenim gradivom, a kakve veze ima sa svakodnevnim iskustvom. To, naravno, podrazumijeva da oni nađu veze, a da je roditelj samo neko ko to pomaže, pogura kad zapne i opet pusti da samostalno idu dalje. Učenje ne smije biti ograničeno samo na školu ili domaći, učenje je kontinuirano dio našeg života. Svijet oko nas je pun prilika za učenje, a ako ih koristimo zajedno sa svojom djecom, nudimo djeci da su u tome aktivni, njihova znatiželja i zaključivanje će ostati budni.

Izbjegnite privlačenje pažnje pomoću ocjena

Važno je da djeca redovno uživaju u društvu i pažnji roditelja. Zbog prezaposlenosti, pritiska drugih obveza, ali i utiska da su djeca već velika i da mogu sama, roditelji često nemaju naviku druženja sa svojim djetetom. Dijete može mnogo toga samo, ali mu opet nedostaje pažnja roditelja pa, kad dobije lošu ocjenu, osjeti mnogo roditeljske pažnje bilo da je ona pozitivna (u smislu brige i pomoći) ili negativna (u smislu kritikovanja, prigovaranja i tjeranja da pojačano radi, pa i kontrolisanja). Ako djetetu nedostaje pažnja ono počinje nesvjesno tražiti pažnju kroz češće dobijanje loših ocjena. Kod djece je pravilo “Bolje i negativna pažnja nego nikakva.” i iz toga proizlaze mnoge loše navike. Neki roditelji dobro uče s djetetom, kvalitetno pomažu i podstiču dijete na rad, ali dete opet ne radi ništa ako roditelj ne sedi kraj njega/nje. To su često dečaci – tinejdžeri kojima, kad je problem, pomažu u savladavanju matematike i fizike njihovi, inače prezaposleni roditelji. S obzirom na to da im nedostaju najbliži, svađe su sve češće. Prvo pravilo bi bilo – održati zajedničke aktivnosti s djetetom sve dok dijete pristaje na njih, imati nešto ustaljeno i to vrijeme koristiti samo za zajedničko druženje, nipošto za kritike ili ispitivanja.

Nije škola sve u životu

Česta greška roditelja je da školi daju prevelik značaj. Djecu svakodnevno pitaju što je bilo u školi, ali odgovori koje traže su isključivo usmjereni na ocjene i postignuće. A u školi se događa još mnogo toga, prijatelji, zaljubljivanja, odnosi s učiteljima, zanimljivi ili dosadni časovi… Tu su i igrice i događaji s vršnjacima izvan škole. Sve to bi djeca rado pričala, ako bi ih roditelj saslušao sa zanimanjem i bez procjenjivanja. Ako roditelja samo zanima uspjeh, oni misle: “Baš njega briga za mene, samo hoće da zna koje sam ocjene dobio.” Za održanje povjerenja i kvalitetnog odnosa s djetetom važno je ne ispustiti iz vida da oni imaju još života i izvan škole i ocjena. Nije uvijek tačna roditeljska pretpostavka: “dobre ocjene = sve je u redu”. Održati odnos povjerenja s djetetom, vođenje povremenih i naoko beznačajnih razgovora o igricama ili kasnije muzici i filmovima su put za zadržavanje povjerenja koje će pomoći da dijete dođe i kad bude bio potreban “ozbiljan” razgovor ili pomoć kad je u problemima. Slušajući te “obične” teme pokazujemo djetetu da nam je stalo do njega i ono tako doživljava da je vrijedno, a da je roditelj zainteresovan za njega/nju, pa će imati povjerenja da dođe po pomoć kad bude stvarno važno.

Izbor: Dete plus