Priprema djeteta za školu – roditelji su djetetovi prvi učitelji

mamaicerka

Spremnost za školu nije jedna izdvojena vještina, već kombinacija raznih vještina koje doprinose školskom uspjehu. Ovo uključuje: dobro tjelesno zdravlje, socijalnu i emocionalnu zrelost, jezičke vještine, sposobnost rješavanja problema i kreativnog razmišljanja i generalno poznavanje svijeta u kojem dijete živi.

Uvijek je važno podsjetiti se da se djeca različito razvijaju i da svako dijete ima svoje jače i slabije strane. Spremnost za školu zavisi djelimično i od toga što škola tačno očekuje od djeteta. U nekim školama cijeni se da dijete tiho sjedi i dobro zna slova. Pokušajte izbjeći upis u takvu školu! U drugim školama naglašava se slaganje s drugom djecom i dobre socijalne vještine. Zato je prije djetetovog polaska u školu dobro biti donekle upoznat s očekivanjima škole, npr. posjetiti školu ili dogovoriti sastanak s direktorom i učiteljima.

Socijalna i emocionalna priprema

Djeca često budu vrlo uzbuđena i vesela zbog polaska u školu. Ali činjenica je da je škola okruženje potpuno različito od onog na koje su navikli kod kuće ili u vrtiću. U vrtiću uče da rade u većoj grupi, slažu se s odraslima i novom djecom, dijele pažnju vaspitača s ostalom djecom. U učionici se pravila ponovo mijenjaju. Većina šestogodišnjaka ne kreće u školu s odličnim socijalnim vještinama ili emocionalnom zrelošću. Ove vještine ipak zahtijevaju određeno vrijeme, ali je svejedno puno lakše djeci koja su barem počela razvijati neke od ovih vještina u vrtiću:

• Samopouzdanje – učenje kako biti sobom zadovoljan, vjerovati da nešto može dobro napraviti. Samopouzdana djeca spremnije započinju nove zadatke, i pokušaju ponovo ako prvi put ne uspiju.

• Samostalnost – učenje kako raditi stvari sam za sebe;

• Motivacija – razvijanje želje za učenjem;

• Znatiželja – iako su prirodno znatiželjna, važno je održati njihovu znatiželju, i ne umanjiti je svojim pristupom (npr. ne prebrzo nuditi gotova rješenja i svoje odgovore);

• Istrajnost – učenje kako završiti započeto;

• Saradnja – učenje kako se slagati s drugima, dijeliti stvari i čekati na red;

• Samo-kontrola – razvijanje shvatanja da neka ponašanja (poput udaraca i ugriza) nisu prikladna, da povrjeđuju druge, i da postoje prihvatljivi i neprihvatljivi načini da se izrazi ljutnja;

• Empatija, suosjećanje – razvijanje brige za druge i shvatanje kako se drugi osjećaju.

Roditelji su dječiji prvi učitelji

Kako bi pomogli djeci da razviju neke od ovih osobina, roditelji mogu puno učiniti. Mogu pokazati djeci da će, bez obzira na to što se dogodi, oni brinuti o njima i voljeti ih. Djeca koja dobijaju puno ljubavi i pažnje, zagrljaja, ohrabrenja, držanja na krilu, spontano napreduju, rastu i razvijaju se brže od emocionalno zanemarene djece. Djeca koja su voljena biće puno sigurnija u sebe.

Djeca oponašaju ono što vide od roditelja. Roditelji koji se, na primjer, zdravo hrane, vode brigu o sebi, redno se bave fizičkom aktivnošću, iskazuju poštovanje prema ljudima, suosjećaju, imaće i djecu koja će tome težiti. Pokažite i vi entuzijazam prema učenju, stvaranju, školi… Pohvalite dijete, pokažite ponos, ohrabrite njegovu znatiželju. Razgovarajte s djetetom o školi već u vrtiću, izrazite i vi uzbuđenje i veselje zbog polaska u školu, pričajte djetetu o zanimljivim stvarima koje će tamo naučiti. Djeca vole ponavljati stvari, pa im pružite puno prilike za to i budite strpljivi. Potrebno je puno vježbe kako bi naučila puzati, izgovarati nove riječi, piti iz šoljie… Ponavljanje uči djecu da je moguće nešto novo naučiti i uvježbati, čak i kad se činilo teškim u početku.

Svoj djeci potrebne su granice i jasna pravila. Djeca čiji su roditelji puni ljubavi i topline, ali i jasni i čvrsti u postavljanju pravila, u prosjeku su boljih socijalnih vještina, bolje se snalaze u društvu i školi, nego djeca roditelja koji postavljaju premalo ili previše ograničenja i pravila. Uravnoteženost i prava mjera ovdje su ključni.

Ohrabrite dijete da što više toga samostalno radi. Manju djecu potrebno je stalno imati na oku, ali pustite im da sama rade neke jednostavne stvari poput oblačenja, zakopčavanja, spremanja igračaka, kako bi naučila biti samostalna i samopouzdana. Ne odlučujte sve umjesto njih, ponudite im izbor.

Ohrabrite ih da se igraju s drugom djecom i da povremeno budu s odraslima koji nisu članovi porodice. Ovo su odlične prilike da nauče uživljavati se u mišljenje drugih pa će se, ako su imala ovakva iskustva, vjerovatno bolje slagati s učiteljima i ostalim učenicima.

Djeca vole postavljati pitanja, a jedno od najčešćih jest: ”Zašto?”. Postavljanje pitanja najbolji je način da dijete nešto nauči. Djeca imaju prirodne resurse za učenje, prije svega – maštu i znatiželju. Roditelji mogu pobuditi u djetetu uživanje u učenju upravo tako da ohrabruju maštu i znatiželju. Poučavanje i učenje zapravo se stalno spontano odvijaju, uvijek kad dijete i roditelj zajedno rade neke jednostavne stvari, poput: slaganja opranih čarapa (učenje osnova za matematiku), pripreme hrane (uključuje matematiku i učenje o zdravlju), pričanje i čitanje priča (osnova za čitanje i pisanje, kao i učenje istorije)… Radeći ove jednostavne stvari zajedno, pokazujete djetetu da je učenje zabavno i važno. Ohrabrujete ga da uči, proučava i zavoli obrazovanje. Roditelji su djetetovi prvi učitelji. Pri tom je važno da ne razmišljate o ovim aktivnostima kao o učenju – gledajte ih kao zabavu.

Izvor: Iz knjige Odgajam li dobro svoje dijete, prof. dr. sc. Gordane Buljan Flander i Ane Karlović

 

 

HiPP

Procedure i Izazovi Samohranog…

Comments

Leave a Reply