Kako prepoznati da dijete trpi vršnjačko nasilje?

trpinasilje

Bilo koje dijete može postati žrtva. Nažalost, djeca koja trpe nasilje često misle da je to zbog toga što nešto nije u redu sa njima ili je neka njihova osobina neprihvatljiva. To nije istina i važno je da svi – i roditelji i druga djeca i učiteljice, nastavnici to jasno kažu djetetu.

Tačno je da postoji veća vjerovatnoća da će djeca s određenim osobinama postati mete zlostavljanja. To su samo osobine koje ih čine lakim metama za djecu koja imaju potrebu da budu nad nekim nadmoćna, a ne osobine koje ih čine neprihvatljivijim ili gorim od druge djece.

To su najčešće djeca koja su, u poređenju s drugom djecom, tiša/ mirnija, opreznija i osjetljivija, lakše postanu uznemirena, povuku se u sebe i reaguju plačem, nijesu agresivna i fizički su slabija (osobito dječaci). Ona nijesu spremna i spretna da se odbrane, a često nemaju dovoljno razvijene socijalne vještine (vještine druženja s drugima). Neke od ovih osobina su urođene i same po sebi nijesu ni dobre ni loše (npr. fizički izgled), a neke su stečene – razvijene u sredini u kojoj su djeca rasla (odsustvo zastupanja sebe i oslanjanja na vlastite snage). To je prostor u kojem možemo djelovati – prvenstveno roditelji, a onda i nastavnici/ce i stručni saradnici/ce.

Kako nam se desi da nam djeca “ispadnu” takva da ne nauče da zastupaju sebe i oslanjaju se na vlastite snage? Roditelji, trudeći se da budu jako dobri, brižni i odgovorni, reaguju kad god je dijete u nevolji i nešto mu treba. Takođe, reaguju često i prije nego što dijete zatraži ili poželi pomoć. Pokazujući i pružajući znake dobrote i brige, oni poručuju svojoj djeci da su im važna i vrijedna.

Međutim, osim ove dobre i podsticajne poruke, oni nesvjesno šalju još dvije nepoželjne poruke. Najprije, posredno poručuju djeci da ona ne umiju da se brinu o sebi i da se ne mogu sama nositi sa svijetom koji nije baš neko prijateljsko mjesto jer ih, eto, odrasli moraju štititi od svijeta i frustracija koje život donosi. Drugo, ne daju im priliku da razviju vještine samopouzdanog reagovanja, jer uvijek uskoče – čim je dijete nezadovoljno ili frustrirano. Dakle, najprije šalju poruku da nije dobro biti nezadovoljan i frustriran, a posredno da treba da izbjegavaju situacije u kojima se tako osjećaju i povlače se iz njih. Ovo njihovu djecu čini još nesigurnijom i osjetljivijom.

Iako izgleda paradoksalno, sa jedne strane stoji briga i ljubav, poruka kako su im djeca važna i vrijedna, a sa druge, roditelji poručuju svojoj djeci da ne treba da se oslanjaju na sebe, jer nijesu sposobna i kompetentna za život u zajednici. Ta djeca rastu s osjećanjem manjeg samopouzdanja, u socijalnim situacijama se povlače i čekaju da odrasli reaguju umjesto njih, roditelji, a kasnije i drugi odrasli. Djeca ne stiču vještine potrebne za stvaranje prijateljstva, pa se umjesto sa vršnjacima, radije druže s odraslima. Konačno, suočavaju se s vlastitom bespomoćnom osjetljivošću i nemogućnošću druženja, te gube samopoštovanje. S ovom djecom treba raditi na razvoju vještina druženja, zastupanja samih sebe i na samopouzdanju. To svakako znači da roditelji treba da razumiju razloge zbog kojih je njihovo dijete “ispalo” ovakvo, odnosno što mogu promijeniti da ga ojačaju.

Dakle, prvo je važno zaustaviti zlostavljanje i reći djetetu da nije krivo za to što mu se događa, odnosno da je vrijedno i poštovano. Tek nakon toga možemo i treba da radimo s djetetom na onome u čemu je slabije od druge djece. Odbraniti dijete od nasilja obično znači jednokratnu pomoć u tom trenutku, ali nije dugoročno rješenje. Nije u interesu djece koja trpe nasilje da ih drugi, bilo odrasli ili vršnjaci, brane, štite i zastupaju zbog toga što su postala mete zlostavljanja, iako su to uvijek radili drugi za njih.

Između ostalog, i to je razlog zašto se djeca koja trpe nasilje ne žele požaliti. Čak i kad to pokrene druge da reaguju, njihova zaštita je jednokratna i ne rješava suštinu problema. Iako im je, sa jedne strane, lakše jer više nijesu sama u svojoj patnji, djeca i dalje znaju da se ne mogu sama nositi s drugima. Bilo je slučajeva kada su roditelji kao rješenje odabrali da presele dijete u drugu školu, zato jer je bilo zlostavljano. Nažalost – zlostavljanje se nastavilo i u novoj školi, jer u svakoj socijalnoj sredini ima ljudi (pa i djece) koja su sklona da zlostavljaju i traže pogodne mete. Ova su djeca ponovo u riziku jer suštinski nijesu razriješila svoj problem – izgradila/uspostavila nove, samopouzdane vještine.

Dakle, stvarno rješenje je rad s tom djecom na razvoju njihovih kompetencija, posebno socijalnih vještina, samopoštovanja i povjerenja u sebe. To je dugotrajan proces, ali vrijedan truda, jer djeci osigurava mnogo srećniji, opušteniji, uspješniji i zadovoljniji život kada odrastu. Česta je reakcija odraslih i javnosti na situaciju vršnjačkog zlostavljanja da „stanu na stranu” žrtve, a da „zlostavljača” okrivljuju i kažnjavaju. To je čest slučaj i s roditeljima, posebno s onima koji su jako brižni i zaštićujući, ili koji zbog toga što su užasnuti događajem odjure u školu i, odmah i bez odlaganja, traže stroge postupke i kazne za počinitelje.

Istovremeno, svaki pokušaj da se njihovom djetetu suštinski pomogne, pružajući mu podršku da stekne potrebne vještine, dožive kao kaznu i često kažu: „Pa ne treba raditi s mojim djetetom, s njim je sve u redu. Fino je i pristojno. Treba raditi s onom drugom, nasilnom djecom.” Djeci koja trpe nije presudno važna pomoć drugih. Njima je važno reći i poručiti kako je nedopustivo to što im se događa, a to ćemo najbolje činiti zaustavljajući zlostavljanje. Nakon toga im treba podrška, kako bi razvili osobine koje nemaju.

Manji broj djece ima mnoge od nabrojenih osobina, ali i još jednu – da su nametljiva i da privlače pažnju. Takva djeca, osim što su mete zlostavljanja, često i sama čine nešto nasilno – vraćaju onome ko je grub prema njima ili se iskaljuju na drugoj, slabijoj djeci. S njima je teže raditi, budući da posjeduju osobine kako djece koja trpe zlostavljanje, tako i djece koja se ponašaju nasilno, te im je posebno teško da odrastu u zrele i stabilne ljude.

Ponekad djeca koja trpe nasilje pripadaju grupama prema kojima postoje predrasude zbog različitog porijekla, drugačija su od ostale djece po svojim interesovanjima ili izgledu (ne vole fudbal, barbike, vole da uče i čitaju, nose naočare).

Međutim, to samo po sebi nije razlog za zlostavljanje, nego samo određene osobenosti zbog kojih im se oni koji zlostavljaju počnu rugati. Razlog da dijete postane meta je procjena djeteta koje želi da zlostavlja da se dijete – meta ne zna odbraniti, odnosno zauzeti za sebe, da će ga nasilje povrijediti i poniziti i da nema puno drugih prijatelja i/ili odraslih koji će ga odbraniti.

Ako je zlostavljanje ozbiljno i dugotrajno, a dijete – meta ne zna da se odbrani i ne dobije pomoć, može se dogoditi da:

  • izgubi povjerenje u sebe i samopoštovanje,
  • izgubi prijatelje i osami se,
  • postane ozbiljno potišteno, bolesno i ispoljava različite fizičke (psihosomatske) tegobe,
  • odbija da ide u školu,
  • školski uspjeh slabi,
  • mašta i planira osvetu da bi „poravnalo” odnose (u ekstremnim slučajevima može da upotrijebi i oružje),
  • u godinama koje su pred njim izgubi povjerenje u druge i ima poteškoća sa stvaranjem prijateljstava, zbog čega mu treba vremena i dobrih iskustava da ponovno uspostavi samopoštovanje.

Znaci koji mogu ukazati na to da je dijete zlostavljano:

  • razdražljivo je, nemirno ili se povlači iz porodičnih aktivnosti,
  • postaje bezvoljno,
  • izgubi apetit ili teško uveče zaspi i budi se noću,
  • čeka da dođe kući da bi otišlo u toalet,
  • dolazi kući s pocijepanom odjećom i ogrebotinama, ali „petlja” i ne može dati logično objašnjenje kako se to dogodilo,
  • „nestaju” mu stvari (pernica, pribor, knjige…) ili su pocijepane,
  • traži dodatni novac za nešto u školi ili dodatni džeparac (a može početi i da krade od roditelja ili drugih članova porodice),
  • gubi interes za školu i školske aktivnosti, a nekad slabi i školski uspjeh,
  • bira neki „nelogičan” put do škole i kad se vraća kući,
  • odbija da ide u školu ili ga pred odlazak boli stomak, glava, povraća,
  • želi da ponese u školu nešto čime se može odbraniti (nož ili sl.),
  • djeluje usamljeno, ima jako malo prijatelja ili ih uopšte nema, ne pozivaju ga na rođendane i druženja. Nekad takva djeca, kada primijetite da su usamljena, govore da su svi „glupi”, da im nije stalo do njih, kako bi se utješila i prikrila odbačenost.

Kada primijetite da su neka djeca usamljena, ona govore da su svi “glupi”, da im nije stalo do njih, kako bi se utješilia i prikrilia odbačenost.

Izvor: Brošura za roditelje, Program prevencije vršnjačkog zlostavljanja za sigurno i podsticajno okruženje u školama, UNICEF Crna Gora.

HiPP

Procedure i Izazovi Samohranog…

Leave a Reply