Noćni strahovi kod djece. Kako im pomoći?

nocni strahovi

Zašto dijete ima noćne strahove? Mnoga djeca predškolskog uzrasta dožive noćni strah i, ukoliko se ne ponavlja, nije potrebna stručna pomoć. Poželjno je da se s djetetom porazgovara o njegovim strahovima.

Marko, star pet godina, inače mirno dijete, u posljednjih mjesec dana se nekoliko puta sedmično budi tokom noći, sav preplašen, plače, vrišti, preznojava se, njegovo srce ubrzano lupa i crven je u licu. Ponekad zna ustati i hodati po stanu. Njegovi izbezumljeni roditelji pokušavali su ga probuditi u čemu su samo jednom uspjeli. Međutim, Marko, umjesto da se potpuno razbudio, djelovao je vrlo smeteno i dezorijentisano. Roditeljima se čini kao da je Marko budan, ali on kao da se nalazi između “jave i sna”. Ujutro se nije ničeg sjećao.

Markovim roditeljima se ove epizode čine vrlo dugim, ali zapravo one brzo prolaze. Ono što je izuzetno važno u ovakvim situacijama je da roditelji ostanu smireni i neuplašeni jer će tek tako moći utješiti Marka. Umjesto da ga pokušavaju probuditi, roditelji bi trebalo da pokušaju da budu uz njega, i dodirom i nježnim riječima mu daju do znanja da su uz njega. Roditelji koji se jako uplaše, teško smiruju svoje uplašeno dijete.

Roditelji će najbolje vidjeti čega se plaši ako posmatraju ili učestvuju u djetetovoj igri jer će putem odnosa koje će razviti između figurica ili lutaka indirektno reći čega se boji. Budući da verbalne sposobnosti djeteta nisu još razvijene kao kod odraslih i da ono možda nije svjesno čega se boji, teško će to i artikulisati. Zbog toga, pažljivo posmatrajte igru ili, ako ipak priča o svojim strahovima, ozbiljno ga poslušajte bez rečenica “to nije tako strašno“ jer da njemu nije tako strašno, ne bi se noću budilo. Takođe, dobro je imati na umu koji su razvojni strahovi karakteristični za uzrast djeteta kako bi se ti strahovi mogli bolje razumjeti.

Međutim, postoje djeca, poput Marka, kod koje se noćni strahovi učestalo ponavljaju. Odraz učestalijeg buđenja tokom noći, mogu biti odraz napetosti uzrokovan spoljašnjim ometajućim uzrocima. Markove noćne strahove tako možemo bolje razumjeti kroz prizmu porodične dinamike. Naime, njegovi roditelji su se posljednjih mjeseci često svađali jer je otac izgubio posao i porodica se našla u finansijskoj krizi. Budući da je Marko povučeno dijete koje “nikome ne stvara problem“, on je svoj stres zbog roditeljskih svađa izražavao noćnim strahovima i još rjeđim uključivanjem u igru s vršnjacima.

Noćni strahovi su normalna razvojna faza, a ponekad traju i duže nego što se očekuje, do sedme ili osme godine djeteta. Iako neugodni i zastrašujući, zapravo su znak djetetovog kognitivnog i emocionalnog razvoja. Mala beba se ne boji jer još nema razvijeno mišljenje, dakle nije u stanju da stvara misli i unutrašnje slike koje pobuđuju strah. Starije dijete prima mnoštvo informacija, razvijena mu je mašta i granice “realnog” i “nerealnog” nisu tako jasne kao što mi odrasli mislimo da jesu. Predškolsko dijete još ne shvata zaista da se u noći ne mogu pojaviti stvari koje ranije nisu bile ovdje. Za nju/njega je sasvim posve normalno da se u mraku mogu stvoriti čudovišta koja nisu bila tu dok je bilo upaljeno svijetlo. Stvari u mraku izgledaju drugačije, dijete to sad primjećuje i to ga plaši.

Zadatak roditelja tokom djetinjstva biće u mnogo navrata pomoći djetetu da se nauči nositi s različitim oblicima straha i pritom je vrlo korisno ako nisu usredsređeni samo na to kako djetetu pomoći u trenutnoj situaciji, da se što prije umiri i nestane strah, već da upravo neugodne situacije svjesno iskoriste za razvoj vještina koje će dijete moći koristiti i kasnije te pomoću njih svladavati razne životne izazove (npr. razgovor o osjećanjima, vizuelizacija i sl.).

Uzrok noćnih strahova ponekada može biti i fizičko stanje djeteta, npr. kod povišene tjelesne temperature mozak može vršiti pojačani pritisak na ćelije i dijete može imati vrlo žive snove koje onda doživi kao realnost.

Nekoliko ideja koje mogu pomoći vašem mališanu da se riješi strahova:

1. Vodite računa o tome da ste  vi smireni i sigurni, ništa ne djeluje toliko umirujuće na dijete kao roditelj koji “zrači” mirom i razumijevanjem.

2. Slušajte! Podstaknite dijete da govori o strahovima. Iako se dijete možda još ne može u potpunosti izraziti i razgovor ne može sasvim riješiti strah, ipak dijete učimo nešto važno: o osjećanjima treba govoriti, to pomaže!

3. Prihvatite njegove strahove! Ruganje ili negiranje strahova najčešće nimalo ne pomaže, a dijete može i povrijediti. Bolje je reći, npr.: “Znam da se bojiš biti sama u mraku, u mraku stvari izgledaju drukčije i to te plaši, ali ja znam da ovdje nema ničeg što bi bilo opasno i čega bi se trebala bojati.”

4. Razvijte s djetetom ritual prije spavanja i nastojte ga se pridržavati svake večeri. To može biti čitanje određene priče ili pjesme. Ponavljanje svakodnevnih “rituala” daje osjećaj sigurnosti. Može pomoći i blago noćno svjetlo (postoje razni oblici i boje). Može pomoći i ako ostavite vrata pritvorenima, pustite laganu glazbu ili stavite djetetu u krevet omiljenu igračku…

5. Kod nešto starije djece može se raditi s vizualizacijama, što je dobra prilika naučiti ih vještini koja im može dobro poslužiti kasnije u životu u brojnim situacijama.

6. Dopustite im da budu “opsesivni”. Ponekada djeca mogu imati potrebu stalno ponavljati priču o svojim strahovima, postavljati pitanja. Sve je to normalan način aktiviranja osjećanja i proističe iz prirodne potrebe djeteta da se riješi straha.

Na što valja obratiti pažnju:

– Voditi računa o tome da se kod djeteta ne razvije veza između straha i dobijanja pažnje. Iako će uplašenom djetetu naravno biti potrebna određena količina pažnje da se umiri i utješi, važno je voditi računa o tome da jednako toliko pažnje dobija kad je sretno, kad je zaigrano itd., inače postoji opasnost da dijete nesvjesno počne koristiti strah kao način manipulisanja okolinom.

– Iako je u redu povremeno dopustiti djetetu da dođe u krevet roditelja treba paziti da ne dođe do zamjene uloga, npr. majka spava s djetetom u bračnom krevetu, a otac na kauču u dnevnoj sobi. Ukoliko otac i majka žive zajedno, onda je njihovo mjesto jedno pored drugog i ta slika djetetu pruža prirodnu, osnovnu sigurnost i osnovu za kasniju izgradnju sopstvenih odnosa.

– Ako se kod vašeg djeteta i nakon nekoliko mjeseci ne pojavljuju znaci smanjenja straha ili ako  strahovi postaju sve intenzivniji, razmislite o tome da potražite profesionalnu pomoć.

Izvor: Ordinacija.hr, MaminoSunce.hr

 

HiPP

Procedure i Izazovi Samohranog…

Leave a Reply