Sapunice i reality šund umjesto dječijeg obrazovnog programa

porodicaekranPromiskuitet, prostitucija, intrige, narkomanija i ubistva u prijepodnevnim satima na malim ekranima postali su svakodnevnica komercijalnih, ali i javnih televizija. Nekadašnji obrazovni programi namijenjeni mališanima su zamijenjeni ljubavnim jadima raznih Isaura, Hurem, Nihal… koje čekaju na svog Diega Alejandra, Ezela, Bena… Mnogi od tih heroja sapunica su više puta ustali iz mrtvih, bili su sami sebi braća i sestre, ponekim je transplantiran mozak, kleli su se na krvne osvete, iste ispunjavali… Sapunice, nasilni filmovi i serije te raznorazne reality emisije su već odavno postale obavezan sadržaj na televizijskim kanalima, ali stručnjaci i brojni roditelji smatraju da im nije mjesto u jutarnjim satima, koji su nekada bili rezervirani za mlade.

Svjesna je toga i Sabina Beglerović, majka dvoje osnovaca mlađih od 10 godina, i ukazuje kako se “na aktuelnim jutarnjim programima može vidjeti jako malo emisija koje su prikladne za djecu.

“Više su to emisije koje ‘otupljuju’ djecu i ne predstavljaju nikakav mentalni izazov za njih. U mnogim ‘dječijim’ emisijama, naročito onim sinhronizovanim, nalazimo izraze koji bi trebalo da budu zabavnog karaktera, ali to nikako nisu. U njima su ‘legalizovane’ psovke, vrijeđanja i jakno puno agresivnosti”, ocijenila je Beglerović.

Sve se to, kako kaže, odražava na psihu djece, koja takvo ponašanje usvajaju kao društveno prihvatljivu normu. “Ni sama ne znam kako objasniti djetetu da se ne izražava onako kako se pojedini likovi iz crtića izražavaju. Ako je na TV-u, mora da je OK”, navodi ona.

Smatra i kako sadržaji sapunica, prije svega “uvrnute porodične relacije”, mogu samo kod djece stvoriti pogrešnu sliku o životu i njihovim očekivanjima. “Ne kažem da, kao roditelj, nemam nikakvu odgovornost prema tome, ali isto tako skrećem pažnju na one odgovorne u uredništvima medija da vode računa o recenziji takvih sadržaja i u najmanju ruku rezervišu takve emisije za noćni program.”

Minja Subota, čuveni autor brojnih dječijih emisija, uz čiji Muzički tobogan su odrasle generacije i generacije djece širom bivše Jugoslavije, smatra da je velika kriza u dječijem i obrazovnom programu u jutarnjim satima. Kaže da na današnjim državnim i komercijalnim televizijskim kanalima ima sve manje kvalitetnog i adekvatnog sadržaja za mlade, što je problem koji bi se trebao potegnuti u resornim ministarstvima svih republika bivše Jugoslavije.

“Ovo što se emituje u jutarnjim satima, to je opšti odraz društva. Time pokazujemo kako se odnosimo prema djeci i njihovom odrastanju, a očigledno je da taj naš odnos nije na zadovoljavajućem nivou”, kazao je Subota.

Navodi da je o tom problemu potrebno pričati i da treba ulagati u sadržaje za mlade. “To su mala ulaganja, koja vrlo brzo daju velike rezultate”, ocijenio je Subota. Po njemu, nekada su se televizije Novog Sada, Beograda, Zagreba, Sarajeva takmičile u kvaliteti sadržaja za najmlađe, čega danas nema.

“Nekada su se pravili programi koji se danas pamte i koji su stvorili mostove među generacijama, s kojim su odrasle generacije. Mojim kolegama i meni danas prilaze ljudi koji se zahvaljuju što smo im uljepšali djetinjstvo”, kaže.

Sociolog i pedagog Zlatko Miliša, profesor Filozofskog fakulteta u Osijeku, sproveo je istraživanje o tome koje su teme najdominantije u filmovima i dramama svugdje u svijetu. Prema rezultatima istraživanja, seks, dokoličarenje, odnosno snobovski život kao iz bajke, nasilje i život na visokoj nozi dominiraju malim ekranima, a takvi sadržaji često budu emitovani u jutarnjim satima, čime ostvaruju poguban uticaj na djecu i mlade.

On napominje da se skoro nikako ne emituju sadržaji u kojima se prikazuje mukotrpan rad, koji čini našu svakodnevnicu, već se servira život ljudi koji žive u vilama i dvorcima, a svakodnevno se implicitno šalju poruke o tome kako varati i biti uspješan bez rada.

Miilša ukazuje da je na Balkan stigao “užasni trend dokoličarenja i gledanja ispraznih sapunica, koje se poigravaju sa sudbinama drugih ljudi, u što se užive gledaoci, a prije svega dječije glave”, uz dodatak da se oni “gledanjem sapunica užive u neki iracionalni svijet, što ostavlja posljedice”.

“Najgore od svega za nas u tim siromašnim zemljama je to da djeca ne shvataju da je to fiktivan život, taj život u bajkama, život jedan posto bogatih Amerikanca, tako da djeca gledaju sapunice, upijaju ono što vide, imitiraju te face koje dokoličare, koji ništa ne rade”, smatra on.

iliša kaže da je “TV je odavno postala bejbisiterka”, što potkrepljuje rezultatima istraživanja sprovedenih u SAD i EU. Po njima, mladi u društvu medija, ispred malih ekrana, računara, mobilnih, u prosjeku provode više od sedam sati dnevno, što ostavlja brojne posljedice. S kolegama je prije sedam godina u Hrvatskoj sproveo projekt Deset dana bez ekrana, u kojem su učestvovali roditelji i djeca. Tada su otkrili da djeca uopšte ne razgovaraju s roditeljima o tome šta gledaju na ekranima. Isti projekat je pokazao da djeca uopšte ne znaju da koriste slobodno vrijeme, “osim da servilno bulje u razne ekrane.

“Nakon deset dana bez ekrana, roditelji i djeca su homogenizovali svoje aktivnosti, došlo je do komuniciranja unutar porodica, što je sve više rijetkost u današnjim domaćinstvima”, navodi Miliša. Savremene porodice, kaže on, u savremenom društvu su postale “fast food porodice, jer žive jedni pored drugih, ali nema razgovora”. “Mogućnost razgovora smo odavno sahranili”, slikovito primjećuje on.

On pojašnjava da neselektivnim gledanjem televizijskih programa dolazi do depersonalizacije ljudi, prije svega mladih, a da je taj problem posebno izražen gledanjem sapunica i sličnih emisija, do čega je već odavno došlo na Zapadu.

“Najgore moguće posljedice po svijest ostavljaju reality emisije, koje se često emituju i repriziraju u jutarnjim satima”, upozorava Miliša. Ko će praviti sadržaje za djecu? Miliša smatra da se treba insistirati da se ulaže u kvalitetan obrazovni i dječiji program, i to domaće produkcije, a to bi prije svega trebalo da rade državni servisi.

S tim stavom se slaže i Minja Subota, ali postavlja pitanje ko će praviti takve sadržaje.

“Nismo pružali šansu mladim, a njih ima mnogo, da se ogledaju na tome, na dječijim emisijama. Danas nemamo takvih autora, jer takvi autori, stvaraoci za djecu, moraju da prate ritam života, da prate interese, da odlaze u škole, da se druže sa njima, da bi mogli napraviti program za njih. To je dosta kompleksan problem. Ako ne pružimo šansu novim stvaraocima, nikada nećemo imati programe za djecu sa kojim ćemo biti zadovoljni”, upozorava Subota.

Prema njegovom mišljenju, dva su krivca što nema skoro pa nema mladih autora dječijih emisija. Prvi je nagli rast komercijalnih televizija, koje nisu smatrale da im takvi sadržaji donose prihode, a drugi je taj što su se televizije previše posvetile politici.

“Pitanje izbora, politike, stranaka… to je danas mnogo zastupljeno, o tome se mnogo više vodi računa i skrenuta je pažnja sa programa za djecu”. Subota dodaje da mnogi sada navode da se nema novca za kvalitetan dječiji sadržaj, ali da to ne može biti opravdanje. “Kako se ima novca za druge programe? Naša najveća vrijednost su naša djeca. Oni su naše najveće bogatstvo. Ako se prema njima ne budemo odnosili kako treba, kakva je naša budućnost?”, zaključio je Minja Subota.

Izvor: Al Jazeera

HiPP

Procedure i Izazovi Samohranog…

Comments

Leave a Reply