PIŠE: Milica Belada, dipl.psiholog, porodični psihoterapeut
Stidljivost u odraslom dobu karakterišu tri glavna određenja: izuzetna svijest o sebi, negativna samoevaluacija i zaokupiranost sobom u negativnom smislu. Budući da sva tri određenja podrazumijevaju postojanje svijesti o sebi, jasno je da se ne rađamo kao stidljivi, jer se svijest o sebi razvija tek oko 18 mjeseca starosti. Dakle stidljivost “se uči”.
Jednostavno rečeno stidljivim osoba je neugodno samim sa sobom. Sva određenja sebe oni postavljaju prema standardima drugih ljudi, zarobljeni mislima o tome kako će se ponašati u određenoj situaciji a da to ne izazove negativne reakcije drugih. Takvo razmišljanje dovodi do toga da se povlače iz svih situacija u kojima će se na neki način uporediti sa drugima. Kada se to nastavi i u odraslom dobu, na ekstremnom nivou, podrazumijeva više posmatranje, a ne življenje života, budući da se iz straha propuštaju mnoge važne životne prilike.
Potencijalne situacije koje kod djeteta razvijaju stidljivost su situacije neuspjeha, bilo koje vrste, kada je taj neuspjeh naišao na negativne reakcije drugih. Budući da nije moguće da dijete zaštitite od neuspjeha, tj. da je suočavanje sa njim jedan od preduslova funkcionalnog života, potrebno je dijete naučiti da se izbori sa tom situacijom. Roditelj može da nauči dijete da informacija da smo neuspješni vrijedi kao način kako da postanemo dobri i uspješni u nečemu što odaberemo da radimo. Jedino kada znamo da način na koji nešto radimo nije dobar, to možemo da promijenimo u pozitivno. U toj smislu je dobro jačanje kreativnog načina rješavanja problema, kod vašeg djeteta – npr. objasnite mu da je zadatak svakog naučnika da priličan broj puta pogriješi da bi na kraju došao do rješenja koje će biti korisno za sve ljude – ako vaše dijete razmišlja o sebi kao o malom naučniku kojem je dozvoljeno da pogriješi da bi na kraju uspio, sigurno će se osjećati slobodnije i u realnom okruženju.
Da bi se reagovalo na pravi način tj. da bi se stidljivost “vježbala” važno je i identifikovati mjesta, situacije, aktivnosti, događaje tokom kojih dijete pokazuje stidljivost. Vrlo je moguće da je stidljivost povezana sa konkretno određenom grupom ljudi tj. njihovim prisustvom, odnosno da se ne javlja istim intenzitetom u svim situacijama. Ako je stidljivost djeteta vezana za boravak u grupi vršnjaka, “vježbanje” sitidljivosti otpočnite u sigurnoj sredini – npr. grupa vršnjaka u vašoj kući da biste svoje dijete postepeno, kasnije izlagali nepoznatim sredinama. Važno je i da grupa vršnjaka ne bude prevelika, jer u prevelikoj grupi, pogotovo ako je pod nadzorom jedne odrasle osobe, stidljivo dijete neće moći da se izbori za svoje mjesto. Njegova stidljivost će se samo pojačati. Nije dobro ni da bude samo sa jednim nepoznatim vršnjakom jer je tada “osuđen” na direktu komunikaciju, što je često vrlo teško za stidljivo dijete.
Za stidljivu djecu je važno da znaju unaprijed kako će se stvari odvijati ida imaju vremena da se pripreme. Ako se radi o učešću na školskoj predstavi, izletu i sl. potrebna je saradnja sa učiteljicom, koja će podržati dijete i pomoći mu da se odupre strahu od odustajanja. Važno je i da se stidljivost “vježba” kod kuće. Svaki roditelj može da organizuje publiku kod kuće, koju mogu činiti komšije, rođaci, babe i djedovi koji će bodriti dijete dok nastupa, tj. vježba školsku predstavu. Ako postoji neki drugar prema kome je dijete već pokazalo privrženost dobro je “upariti” ga sa njim…rečenica tipa “Sada ćete ti i Miloš zajedno da pjevate ..dok ćemo ja i njegova mama gledati iz prvog reda” je najčešće relaksirajuća za dijete. Čak i mali uspjesi značiće značajnu promjenu.
Naučite dijete kako da prvo kaže “Zdravo” drugom djetetu, da se nasmije, pruži ruku. Najčešće su ti prvi koraci naročito teški za stidljivo dijete. Jačajte aktivnosti u kojima je dijete dobro, nagrađujte date situacije, podstičite njegove dobre izvedbe, povezujte ga sa drugom djecom upravo preko tih aktivnosti (sport, pjevanje, crtanje, i sl.) Ako vaše dijete bude u situaciji da drugoj djeci pokaže to u čemu je dobro, eventualno i da ih nauči kako i oni da budu dobri u tome postići ćete veliki uspjeh.
Uzdržite se od stalnog davanja odgovora umjesto djeteta. Kada mu neko uputi pitanje, dozvolite djetetu da mu čak i bude neugodno, da bi na kraju dalo samostalan odgovor. Dok god je dijete sigurno da ćete vi umjesto njega odgovarati neće “vježbati” svoju stidljivost. Sigurno je da će ta situacija biti prilično emotivno zahtjevna za dijete ali je suočavanje sa njom i prevazilaženje iste jedini način da se razviju socijalne vještine, koje stidljivom djetetu nedostaju.
Ne govorite svom djetetu da je stidljivo, naročito ne pred drugim ljudima. Na takav način šaljete poruku da je stidljivost njegovo određenje, da ga definiše te da se dijete toga ne može osloboditi. Dodatno loše u svemu je to što se stidljivost vrlo često stavlja u kontekst lošeg, te se vremenom kod djeteta razvija osjećaj inferiornosti u odnosu na drugu djecu. Takođe treba voditi računa o tome da se stidljivost ne podržava ako se prepozna da je dijete koristi kao izgovor da ne čini ništa.
Pored svega navedenog, ne zaboravite da stidljivost može biti vrlo pozitivna i simpatična i da stidljiva djeca vrlo često odrastaju kao empatični, emotivni i topli ljudi.
