Iako svaki roditelj uživa kada vidi zadovoljstvo i osmijeh na licu svoga djeteta, ne smije se zaboraviti da je za dugoročno zadovoljstvo i emocionalno zdrav razvoj djeteta potrebno da se dijete nauči nositi i sa neugodnim emocijama kao što su ljutnja, tuga, razočarenje. Djeca zapravo vole biti odgovorna, ako im se to prezentuje na pravi način. Naime, ako su odgovorni, onda imaju određenu moć i kontrolu i osjećaju se važnijima.

Djeca se uče odgovornosti tako da im se pruže određene jasne granice unutar kojih onda imaju slobodu sami da odaberu, bilo da biraju nešto konkretno ili svoje ponašanje. Važno je da djeci bude jasno koja se posljedica javlja za odabir neprimjerenog ponašanja. Takođe, kada i učine nešto što nije uredu, potrebno ih je podsjetiti na njihovu odgovornost tako što im se može reći da su ovaj put odlučili tako da se ponašaju, a da sljedeći put mogu odlučiti drugačije.

Da bi dijete uopšte moglo postati odgovorno, važno je da roditelj pokazuje djetetu da ima povjerenja u njega. Neki roditelji imaju veću tendenciju da manje postavljaju granice i više popuštaju, zbunjeni informacijama o tome kako podsticati dječji razvoj, ali i sopstvenim osjećajem da ne provode dovoljno vremena s djecom. Zbog osjećanja krivice i bespomoćnosti, popuštaju djeci, kupuju im ono što ona traže ili im ispunjavati neke druge zahtjeve čak i ako znaju da to nije dobro za njih.

Postavljanje granica

Veliki dio roditelja ima poteškoća s postavljanjem granice djetetu. Ne  zato što dijete ne želi da ispoštuje granicu, već i zato što roditelji ne prepoznaju koja se djetetova potreba krije iza nekog ponašanja. Umjesto da pokušaju razumjeti dijete i pomognu mu da izabere neko drugo ponašanje kroz koje može zadovoljiti svoju potrebu (što vrlo često iziskuje vremena i strpljenja), mnogi roditelji kritikuju ili kažnjavaju dijete. Događa se i da roditelji nisu sigurni trebaju li za neko ponašanje postaviti granicu ili ne, pa se onda više vode svojim unutrašnjim stanjem (npr. koliko imaju strpljenja, energije i sl.), nego realnim mišljenjem o tome treba li nešto djetetu dopustiti ili ne. Takođe, česti su i ostali problemi u komunikaciji između djeteta i roditelja, ali i samoregulaciji roditelja. Ponekad roditeljima fali ideja kako odreagovati u određenim situacijama pa pribjegavaju “bržim” rješenjima kao što je npr. zastrašivanje djeteta, vikanjem, govorenjem neistine i sl., a time dugoročno ugrožavaju svoj odnos povjerenja i bliskosti s djetetom.

Zašto neka dječja ponašanja tumačimo kao “razmažena”?

Svako ponašanje motivisano je nekom potrebom, bilo kod djece, bilo kod odraslih. Zato se i za svako ponašanje djeteta koje će neko procijeniti kao “razmaženo” treba zapitati koja se pozitivna namjera ili koja se potreba krije iza takvog ponašanja. Važno je promisliti o tome što dijete tim ponašanjem dobija, koju poruku šalje. Ako npr. dijete kada ga stavite u krevet ima puno zahtjeva (žedan je, gladan je, mora u WC…) za koje vam se čini da nisu realni, već da vas zafrkava, opet se treba zapitati otkud potreba za time. Možda mu se ne spava dovoljno, možda mu je dosadno, možda ne želi ostati sam u sobi, možda mu nedostaje vaša pažnja pa je na ovaj način želi dobiti ili je jednostavno naviklo da će dobiti sve što traži. Postoji puno mogućih razloga pa zato ima više smisla zapitati se o čemu se tačno radi i u skladu s tim pristupiti djetetu i zajednički riješiti taj problem, nego samo zaključiti da je dijete razmaženo.

Najčešće, roditelji ne žele namjerno “razmaziti” svoju djecu. To se dogodi spletom djetetovih i roditeljskih karakteristika i situacija. Mnogi roditelji su sada svjesni da trebaju poslati djetetu poruku da neće uvijek biti po njegovom i da se treba naučiti nositi s time jer je to jednostavno dio života. Iako mnogi roditelji to znaju u teoriji, u praksi, u mješavini svojih i djetetovih emocija, često posegnu za starim obrascem, ispunjavajući djetetu želje i onda kada znaju da to ne bi trebalo. Baš zato jer je to splet roditeljskih emocija (u kombinaciji s djetetovim), za roditelja koji stvarno želi izmijeniti te obrasce bilo bi dobro da se uključi u savjetodavni ili psihoterapijski proces. Naime, razlozi zašto tako emocionalno reagujemo su obično nesvjesni i teško ih sami razaznamo zbog čega je stručna pomoć vrlo korisna.

Izvor: Ordinacija.hr