Odustati ili ne?

odustajanje

PIŠE: Milica Belada, dipl.psiholog, porodični psihoterapeut

Zašto ljudi odustaju od ostvarenja nekih ciljeva? Nekoliko je osnovnih razloga…
• kada smatraju da je stepen uloženog truda preveliki u odnosu na rezultate koje će ostvariti;
• kada smatraju da je izazov/cilj suviše težak, dalek, neostvariv;
• kada smatraju da sami nijesu dovoljno sposobni, vješti, uporni da mogu ostvariti cilj;
• kada strijepe da će promjene koje bi nastale ostvarenjem cilja biti suviše velike i zahtjevne da bi ih u konkretnom momentu prihvatili.

Tokom procesa odustajanja pravimo velike procjene, kombinujemo varijante, validiramo prošlo iskustvo i sl….Prilično zahtjevni procesi se dešavaju…Ali šta je sa djecom? Kako ona uče da odustaju kada nijesu kognitivno razvijena da percipiraju sve moguće posledice odustajanja?

Ako nemaju dovoljno razvijen intelekt da razmišljaju o posledicama, preostaje da svoje «odluke» o odustajanju zasnivaju na osnovu emocija – koje je probudilo ranije iskustvo i na osnovu reakcija važnih ljudi iz okruženja kakvi su roditelji, članovi porodice, vršnjaci u starijem školskom uzrastu.

Evo jednostavnog primjera:
Dijete uzrasta 1,5 godina; izazov: popeti se na kutiju za igračke; rezultat: dijete ne/uspijeva – reakcija 1 roditelja: roditelj podržava, bodri, ohrabruje, nagrađuje kada se izazov savlada
reakcija 2 roditelja: dok dijete pokušava da savlada izazov roditelj vidno strahuje, anksiozan je, viče, priblizava se, nudi pomoć…i takva ili slična dinamika se ustaljuje. Nakon određenog vremena ponašanje djeteta pred istim izazovom će biti drastično različito. Uz prvu reakciju roditelja dijete će biti slobodno da pokušava, čak i u slučaju da ne uspije da se vrati izazovu. Kada su prisutne druge navedene roditeljske reakcije dijete će, ako uopšte i pokuša, izazovu prilaziti veoma bojažljivo, jer, uzdajući se u povjerenje koje ima u roditelja, a na osnovu roditeljskog ponašanja, dobija informaciju da je penjanje na kutiju jako opasna stvar i da roditelj, sigurno daje upozorenje da se to ne radi…vremenom se pred izazovima odustaje..

Na bazičnom primjeru je opisan krajnje pojednostavljen način učenja odustajanja. Naravno, kako dijete odrasta, sve je više uticaja koji oblikuju ovakav način ponašanja – osobine djeteta, akumulirano iskustvo, uticaj vršnjaka, kompleksnost izazova pred kojim je dijete i sl. Ne smije se zaboraviti, roditeljsko ponašanje koje u najvećoj mjeri treba da utiče na ponašanje djeteta.

Kada je u pitanju odustajanje od vannastavnih aktivnosti i sporta važno je znati da će djeca mlađa od 9 godina željeti da odustanu svaki put kada im na treningu ne bude zabavno i uvijek će naći izgovore koji im daju lično opravdanje (ne voli ih trener, ne tretira ih na pravi način, oprema mu/joj je stara i sl.).

Uglavnom, svako postavljanje strukture, zahtjevi za poštovanjem pravila, zadaci koji se daju su nešto o čemu djeca ne razmišljaju kada se uključuju u neku sportsku aktivnost. Vrlo često i ne razmišljaju o tome da će možda na treningu imati neki problem, da će morati da budu u grupi nepoznatih ljudi i sl. U tom trenutku postoji samo želja da se neka aktivnost i obavlja. Kada se ta želja ne ostvari, javlja se jedinstveno rješenje – odustajanje.

Čak i u slučaju da roditelj podrži odustajanje od aktivnosti, ništa se loše neće desiti. Međutim, vjerovatno će se pojaviti tendencija za novim sportom, zatim i za novim prekidom…kuda vodi put koji se zasniva samo na dječijoj želji za odustajanjem, koji ne podrazumijva postojanje višeg cilja koji će dovesti do ostvarenja željene pozicije? U takvoj situaciji, kada roditelj podrži odustajanje, on u stvari podržava i odustajanje od poštovanja pravila, odustajanje od poštovanja autoriteta, odustajanje od uspješne socijalizacije i sl. Zato se dobro treba procijeniti roditeljska reakcija.

Važno je dozvoliti barem još 10 dana treninga prije ponovnog revidiranja odustajanja. Potrebno je dozvoliti da se dese dobre stvari koje će vjerovatno osporiti želju djeteta da odustane. U odnosu na uzrast djeteta, važno je razgovarati, tj. provjeriti da li zaista postoji neki realan problem koji podstiče odustajanje ili je u pitanju samo neostvarena želja djeteta. Kada su u pitanju sportske aktivnosti potrebno je razgovarati sa trenerom, čuti njegovo mišljenje i percepciju razvoja djeteta u konkretnom sportu. Ako postoje objektivni razlozi i podržano trenersko mišljenje treba «dozvoliti odustajanje» uz isticanje dobrog iskustva koje je dijete ostvarilo na konkretnoj aktivnosti, vještina koje je razvilo, drugara koje je upoznalo.

HiPP

Procedure i Izazovi Samohranog…

Comments

  1. Da, slazem se, od nekih stvari se moze odustati bez rijeci. Od drugih ne. Generalno ne treba za sve dozvoliti olako odustajanje ali ni prisiljavati dijete na nesto za sto stvarno nema afiniteta, svako dijete je razlicito

Leave a Reply