Kako pomagati djeci oko domaćih zadataka?

domacizadaci2

PIŠE: Milica Belada, dipl.psiholog, porodični psihoterapeut

Roditelji su često u dječije školovanje uključeni kroz obavljanje domaćih zadataka. Ta aktivnost im omogućava da sa djecom pričaju o tome šta se u školi dešava, da saznaju šta djeca uče u školi i da posredno omoguće učiteljima da dobiju informacije o tome kako djeca uče kod kuće. Godine 2001. Huver-Dempsi i saradnici (Hoover-Dempsey et al., 2001). u istraživanju o roditeljskoj uključenosti u dječije domaće zadatke su pokazali da roditelji biraju da budu uključeni u odrađivanje domaćih zadataka zato što vjeruju da bi trebalo da budu uključeni, zato što smatraju da će njihova uključenost imati pozitivan efekat na dječije postignuće i zbog toga što percipiraju da je njihovo uključivanje očekivano od strane učitelja. “Na žalost” istraživanja pokazuju da su sve ove pretpostavke roditelja neutemeljene.

Kada djeca imaju problema sa ispunjavanjem domaćeg zadatka, roditelji često reaguju preuzimanjem kontrole, nadzora, prijetnjama. Ove taktike daju kratkoročne rezultate. Stoga je mnogo bolje ponuditi objašnjenje zbog čega je baš obavljanje tog zadatka važno za ostvarenje ciljeva, koji ne moraju da uključuju dobre ocjene. Čak i kada djeci zaista treba pomoć trebala bi se nuditi u smislu preusmjeravanja i emotivnog podržavanja, a ne u obliku nuđenja gotovih rješenja. Konkretno, istraživanja sugerišu da sve zavisi od načina na koji su roditelji uključeni. Ključni aspekat u kom roditelji treba da budu uključeni je jačanje motivacije, radnih navika i organizacionih vještina. Kada podrška uključuje davanje instrukcija oko sadržaja domaćeg, može dovesti do smanjenja motivisanosti za rad.

Nasuprot tome, kada roditelji pokazuju jasna očekivanja od školskog uspjeha i kada pomažu u razvoju radnih navika jačaju motiv za radom. Kada djeca imaju osjećaj da domaći zadatak ima neku vrijednost kao i da odrađivanje domaćeg zadatka njihov izbor, biće više zainteresovani za rad i imaće bolje postignuće. (Joan et al, 2004)

Podaci koje se Robinson i Haris (Robinson & Harris) publikovali u djelu The Broken Compass: Parental Involvement With Children’s Education pokazuju da svakodnevno provjeravanje zadataka djece ne dovodi do boljih rezultata na standardizovanim testovima kao i da takvo ponašanje na nivou srednje škole dovodi do pada u postignuću. Slično istraživanje je pokazalo da se postignuće djece ne poboljšava u slučajevima kada su roditelji više prisutni u školi i kada više komuniciraju sa učiteljem/učiteljicom.

Djeci je potrebno dati autonomiju prilikom odrađivanja domaćeg zadatka. Tako, djeca koja imaju roditelje koji podržavaju autonomiju i kontrolu nad zadatkom imaju veće sposobnosti da urade zadatak kada roditelji nijesu prisutni u odnosu na djecu koja imaju direktivne i kontrolišuće roditelje. Takođe je pokazano da djeca direktivnih roditelja u susretu sa izazovom u učenju i frustracijom odustaju, u odnosu na djecu autonomno podržavajućih roditelja koja izazov shvataju kao jedan od najboljih načina za učenje. (Joan et al, 2004)

Dakle, na osnovu pregleda istraživanja možemo zaključiti da je u odnosu prema domaćem zadatku djeci potrebno pružiti podršku, pomoći oko organizacionih aspekata, jačati radne navike i dati autonomiju u učenju, dozvoliti djeci da naprave greške i da iz tih grešaka nauče. I u ovom procesu je važno nagraditi trud djeteta, a ne konkretan rezultat.

Literatura:
1. Hoover-Dempsey et al., 2001, Parental Involvement in Homework, EDUCATIONAL PSYCHOLOGIST,36(3), 195–209
2. Joan M. T. Walker, Kathleen V. Hoover-Dempsey, Darlene R. Whetsel, Christa L. Green, 2004, Parental Involvement in Homework: A Review of Current Research and Its Implications for Teachers, After School Program Staff, and Parent Leaders
3. Robinson & Harris, 2014, “The Broken Compass: Parental Involvement With Children’s Education”

HiPP

Procedure i Izazovi Samohranog…

Comments

Leave a Reply