Nasilje među djecom – predrasude i činjenice

PIŠE: Ljiljana Krljeljić, specijalista kliničke psihologije

Često se može čuti da je nasilje među djecom „normalna pojava“ sa kojom se raste i u skladu sa tim postoje očekivanja da će dječje nasilno ponašanje biti spontano prevaziđeno tokom razvoja. Međutim, da nasilje nije dio uobičajenog toka odrastanja, govore mnogi obrasci ponašanja koje dijete može ispoljavati.

Posljedice počinjenog i proživljenog nasilnog ponašanja mogu biti ne samo neposredne nego i trajne – za čitav život. Prema tome, nasilno ponašanje nije uobičajena pojava i treba intervenisati da bi se ona spriječila.

Predrasude postoje i u pogledu razumijevanja manje vidljivih oblika nasilnog ponašanja kakvi su verbalno i socijalno-emocionalno nasilje. Mnoga djeca, a I odrasli, ne shvataju ozbiljnosti stalnog omalovažanja, nazivanja pogrdnim imenima, vrijeđanja, ignorisanja, uhođenja itd. Obično se nalaze racionalni „razlozi“ da ovo ponašanje i nije baš nasilno, da se njime želi postići određeni cilj ili napraviti „šala“ i sl.

Među učenicima, obično dječacima, raširena je predrasuda da nasilje osnažuje dijete. Česta predrasuda koja se može čuti u školi jeste da nije moguće uticati na različite vrijednosti i oblike ponašanja koje djeca „donose u školu“. Škola treba da ima i/ili da izgrađuje kapacitet da se dijete identifikuje i integriše u sredinu na način koji će omogućiti razvoj njegovih potencijala u skladu s unaprijed utvrđenim vrijednostima, pravilima I društvenim ulogama, uključujući uspostavljena pravila protiv nasilja i vrijednosti u skladu sa tim.

Ko su djeca koja trpe nasilje i koja se ponašaju nasilno?

Još je Dan Olweus (1998) opisao sklop osobina djeteta koje trpi nasilje, kao i djeteta koje se ponaša nasilno. Sva istraživanja nakon toga potvrđuju njegove nalaze – osobenosti obje grupe djece.

djecakojatrpenasilje
Djeca koja trpe nasilje najčešće fizički odudaraju od ostale djece (previše slaba, mala ili previše krupna) ili su na drugi način različita – nadarena djeca, djeca sa smetnjama i teškoćama u razvoju, djeca druge etničke pripadnosti, socijalnog porijekla, kao i djeca novi učenici/učenice u razredu, odnosno školi.

Mnoge razvojne okolnosti utiču da se razviju osobine koje se mogu prepoznati u ponašanju djece koja trpe nasilje. Odnos roditelj – dijete ima ogroman značaj za sticanje bazičnog povjerenja, samopoštovanja i stvaranje pozitivne slike djeteta o sebi. U toku ranog razvoja djeteta emocionalni odnos sa roditeljima u velikoj mjeri „oblikuje“ kasniji djetetov odnos prema sebi i drugima, osjećanje sigurnosti, samopoštovanja, odnos prema svojim potrebama, vještine komuniciranja i još mnogo toga.

Prezaštićenost od strane roditelja (staratelja) podstiče kod djece manje zrele oblike ponašanja u odnosu na uzrast djeteta, onemogućava ih da se oslanjaju na sopstvene snage i stiču iskustva u skladu sa svojim uzrastom. Na taj način se u doživljaju djeteta stvara slika nerealnog svijeta koji u susretu sa stvarnim događajima slabi djetetove psihološke odbrane. Ono se povlači kao slabo i nesigurno manje ili više svjesno situacije u kojoj se nalazi. Sve ovo su važne osobenosti djece koja najčešće trpe vršnjačko nasilje.

I roditelji i nastavnici/nastavnice znaju da ne mogu kontrolisati sve što dijete vidi, čuje i sve sa čime dođe u kontakt, a što može uticati na njegovo samopoštovanje i sliku o sebi, ali imaju privilegiju da izgrađuju odnose povjerenja koji će „štititi“ dijete, odnosno omogućiti mu da razvija socijalno i emocionalno usklađene odnose sa drugima kroz cijeli život. Odnos povjerenja je jedini put koji omogućava odraslima da spoznaju realnost svakog djeteta i, ukoliko je potrebno, pruže pomoć i podršku.

Za školu je veoma značajno da odnos djeteta koje trpi nasilje i djeteta koje se ponaša nasilno može biti neko vrijeme, čak i veoma dugo, skriven i nevidljiv za nastavnike, roditelje, pa i stručnjake. Nerealno je, ponekad, očekivati da dijete (naročito mlađeg uzrasta) samo otkrije da je žrtva nasilja, jer je možda nezrelo da shvati uzročno-posljedične veze nasilnog ponašanja. Stoga ono uključuje svoje mehanizme odbrane koji mu pomažu da se izbori sa stidom, strahom od osvete i drugim neprijatnostima.

Dijete može misliti da mu niko ne može pomoći i da će, ako reaguje, biti optuženo za „cinkarenja“ ili biti krivo za to što mu se dešava. Ovo su neki od važnih razloga zbog kojih je teško prekinuti krug nasilja. Djetetu koje trpi nasilje neophodna je pomoć kako u smislu jačanja njegovih psiholoških snaga, tako i stvaranjem atmosfere u školi u skladu sa pravilima I vrijednostima koje čine „okvir“ za reagovanje kada se nasilno ponašanje dogodi.

Ko su djeca koja se ponašaju nasilno:
U nasilnom ponašanju djece može se zapaziti nekoliko karakterističnih osobina.

nasilnici

 

Navedene „vidljive“ osobine djece koja se ponašaju nasilno upućuju na važnost razumijevanja dubljih slojeva dječjeg doživljajnog svijeta. „Ispod“ ovako „superiorne slike“ krije se bazična nesigurnost, sumnja u sopstvene vrijednosti i slabo samopoštovanje. U svjetlu ovih saznanja nasilno ponašanje djece može se razumjeti kao njihov način „odbrane“ od napetosti koju podstiču osjećanja nesigurnosti, potištenosti i depresije. Da bi se oslobodila unutrašnje napetosti, ona „vide“ spoljašnje opasnosti i traže neprijatelje, opažaju „namjerne“ provokacije i prijetnje (čak i prema prijateljskom ponašanju). Ovakav stav ih podstiče na razvoj mržnje, bijesa i prezira što se može ispoljavati kroz određeni odlik nasilnog ponašanja.

Djeca koja se ponašaju nasilno imaju izrazite teškoće da „uđu u kožu“ drugog djeteta, odnosno djeteta koje trpi nasilje, jer nijesu u mogućnosti da saosjećaju sa njim. Vođeni su željom da zadovolje svoje potrebe, po svaku cijenu, najčešće neposredno, bez odlaganja i pri tome ne razumiju kako se osjeća dijete koje trpi nasilje. Ova djeca imaju poteškoće da predvide i razumiju uzrok i posljedice i prihvate odgovornost za svoje postupke.

Ličnost djece koja se ponašaju na zlostavljajući način prema Olweusu imaju određene karakteristike.

To su djeca koja pokazuju veliku potrebu za dominacijom nad vršnjacima, odnosno potrebu za potčinjavanjem druge djece, impulsivna su, razdražljiva i teško podnose neuspjeh. Kod ove djece zapažena je tendencija da se hvale stvarnom ili zamišljenom moći nad drugima. Teško prihvataju pravila, osujećenja i prepreke. Odgađanje zadovoljenja potreba za njih, takođe, predstavlja napor i teže zadovoljenju svojih potreba po principu „sada i ovdje“. Sklona su da varanjem dođu do svojih dobiti.

Uticaj porodičnih odnosa

Ponašanje djeteta koje je nasilno, kao i djeteta žrtve, od samog početka života razvija se u okviru porodičnih odnosa (prije svega u odnosu sa roditeljima ili njihovom zamjenom). Ključno za odnos roditelj – dijete je razvoj bazičnog povjerenja, emocionalne sigurnosti i postavljanje granica. Ukoliko je dijete odraslo u porodičnim okolnostima zasićenim agresivnošću ili nasiljem bilo koje vrste, a posebno ako je agresivnost ili nasilje usmjeravano na samo dijete, može se očekivati da će i ono prihvatiti ovakve modele ponašanja, odnosno da će se i samo ponašati agresivno/nasilno.

U ovakvoj porodičnoj klimi dijete je u stalnom strahu od roditeljske agresivnosti. Da bi prevladalo svoj strah, ono se identifikuje s agresivnim/nasilnim roditeljem, postaje slično njemu, pa je i samo agresivno prema slabijima od sebe. Ne znači, međutim, da će svako dijete odraslo u agresivnim/nasilnim porodičnim okolnostima biti agresivno ili nasilno. Jedan od vrlo osjetljivih zadataka roditelja, a kasnije i nastavnika/nastavnica jeste da djetetu postavi granice i na taj način mu omoguće da doživi I prepozna ono što je dobro ili nije dobro, što može ili što ne može da uradi.

Kažnjavajući odnos prema djetetu u određivanju ovih granica dovodi dijete u situaciju da se svojim ponašanjem brani od straha i napetosti. Kažnjavanje ne omogućava djetetu da stekne uvid u to što je dobro, a što nije, da stekne sopstveno iskustvo, razumije i prihvati određeno ponašanje. Ne postavljanjem granica roditelji svojim ponašanjem idu u drugu krajnost.

Popustljivi roditelji ne postavljaju granice, što se ponekad može izjednačiti i sa zanemarivanjem djece. To su roditelji koji djeci daju sve dozvole, da jedu kada i kako hoće, spavaju, igraju se, imaju određene zahtjeve koje ostvaruju prema svojim potrebama, bez ograničenja I sl. tako da su djeca često izložena mnogim iskustvima koja prevazilaze njihove uzrasne mogućnosti razumijevanja i savladavanja uzrasnih zahtjeva. Stoga su ona razdražljiva i agresivna kada se suoče i sa najmanjim zabranama, jer nijesu bila u mogućnosti da razviju frustracionu toleranciju (toleranciju na osujećenja svojih potreba).

Oba ova potpuno oprečna stava u postavljanju granica imaju isti efekat – dijete u iskustvu nema pravila ponašanja. Opisana bazična iskustva djeteta su podloga na koju se nadograđuju sva iskustva i svi kasniji uticaji.

Izvor: Priručnik Škola bez nasilja – ka sigurnom i podsticajnom okruženju za djecu. Kako spriječiti nasilje u školi – Program prevencije nasilja među djecom u školi, UNICEF Crna Gora, 2014.

HiPP

Procedure i Izazovi Samohranog…

Leave a Reply