Nerviraju li vas kritike na račun vaspitanja?

savjeti

PIŠE: Tatjana Kuljača,  blog Mamizam

Svi mi volimo da nam djeca budu napredna, da nauče puno, da budu dobri ljudi, zadovoljni i uspješni, da ostvare svoj san. Na tom putu mi ih hrabrimo, učimo ih da hodaju stazom života, damo im ruku kad padnu, podstičemo ih sopstvenim primjerom. Vjerujem da svaki roditelj pruža svom djetetu onoliko koliko smatra da je za njega dobro i koliko može. Uporni smo do iznemoglosti izgovarati prve riječi “mama”,”tata”, dok ih dijete ne upamti i počne izgovarati. Kada to uspije, radosni smo kao niko, nema ljepšeg poklona koji će nas toliko usrećiti! Kada treba prohodati, dijete prvo posrće, pada, ali ne odustaje. Niko mu ne govori da je smotano, već ga ohrabrujemo i podstičemo da vježba i da se trudi. Učimo ga manirima za stolom, lijepom ponašanju, odnosu sa drugim ljudima, a kada se udari, imamo čarobni poljubac koji liječi sve rane. Za naše dijete mi smo sveznajući. Naravno, dođe i ono vrijeme bunta kada mi “pojma nemamo”, ali će sasvim sigurno doći i vrijeme kada će pomisliti “mama je bila u pravu”.

Da li smo mi zaista sveznajući, kako nas naše dijete vidi? Preispitujemo li svi svoje ponašanje i svoj način vaspitanja djece? Koliko puta se jedemo kada neko prokomentariše da naše dijete ne bi trebalo ovo ili ono? Ili bi trebalo?

U početku me sve izluđivalo. Komentari na temu šta sam trebala, ili nisam trebala naučiti svoje dijete bi me dovodili do tačke usijanja.

Trebala je već da prohoda… bome bi trebalo da već priča… što si je naučila da je uspavljuješ svaku noć…kako si mogla da ostaviš svoje dvogodišnje dijete kod tvoje mame na 2 sedmice…jako je glasna…što si naučila bebu da jede uz muziku…ne treba ti misliti o poslu dok ti je beba ovakva (čitaj – traži mamu – a ostalo još 5 mjeseci porodiljskog bolovanja)… treba je prutem po guzi, mora da osjeća strah…

Da ne nabrajam više. To su oni komentari nakon kojih se osjećaš jadno, neuspješna kao majka, kao da si promašila životni poziv. Svaki od njih ti dođe kao kofa puna ledene vode, ili šamar u najmanju ruku. Nakon ljutnje i izgovorenih opaski, kao i odgovora, koje nekad pažljivo (ili ne) damo osobi koja nas kritikuje, počnemo da se preispitujemo. Da li sam stvarno pogriješila? Jesam li mogla bolje? Možda su oni u pravu?

Nakon rođenja drugog djeteta sam shvatila jednu divnu stvar. Ljudi vole da daju savjete putem kritike, jer ne umiju drugačije. Mnogi od njih vide u nama sopstvene greške koje njima samima idu na živce (to ćete najbolje vidjeti po žestini reakcije, odnosno tome koliko jako su se iznervirali). Najveći broj njih komentariše iz najbolje namjere, a mi se jedva iskontrolišemo baš zato što nas to boli. Većina samo želi da sebi (ne nama) naglasi, odnosno da sami sebe ubijede, kako su oni to bolje uradili i da sebi odaju priznanje da su u nečemu bolji. Ljudi obično kritikuju sopstvene mane kod drugih, a da toga nisu ni svjesni. Ako to izgovore naglas, to im daje osjećaj pomaka u rješavanju sopstvenih problema, barem podsvjesno. Sve te kritike reflektuju osjećaje koji u ljudima postoje.

Zadnji put kad sam primila kritiku da je užasno što moje četvorogodišnje dijete jede piletinu rukama, napravila sam se da ne čujem, okrenula se i izašla iz prostorije. Došlo mi je da kažem da se piletina inače jede rukama. Onaj blagi poriv da se iznerviram sam zamijenila dobrom muzikom i osmjehom.

Pretposlednji put sam odgovorila da je najlakše kritikovati i da ja radim kako najbolje znam i umijem, a ko misli da može bolje, samo neka izvoli. Onda sam otišla u svoj dnevni boravak i isplakala se kao kiša. Ali sam barem rekla. Mislim da jedan period neću dobijati kritike.

stop

Moje dijete odgajam ja. Ja ga hranim, presvlačim, posmatram, znam kako diše, učim životu u 99% vremena. Dakle, ja se pitam kada je odgoj mog djeteta na tapeti. Niko se oko mog djeteta ne trudi toliko koliko ja. To je ono što ponavljam sebi svaki dan. Da nije toga, gorila bih kao vatra kada dobijem neku kritiku. Ovako se samo nasmijem, ili ne i ne dajem više nikakav komentar. Sa kritikama koje nemaju nikakvu validnu podlogu više ne moram da se borim, jer me dotiču sve manje. Nije to uvijek bilo tako i trebalo je dosta istreniranih živaca da bih došla na sve ovo o čemu pišem.

Znam, komentari su uglavnom dati iz najbolje namjere, iako ih niko ne traži.

Takođe naučih da je najljepše prvo očistiti sopstveno dvorište, pa onda zavirivati kod komšinice.
Kako rastu naša djeca, tako rastemo i mi. Mijenjamo naše ličnosti do granice neprepoznatljivosti. Naša djeca nas uče toleranciji, strpljenju, odgovornosti, požrtvovanosti, bezgraničnoj i nesebičnoj ljubavi i još mnogo čemu. Ne dozvolite da vas kritike ljudi koji su samo usputni na vašem životnom putu dovode do padanja i posrtanja i nezadovoljstva samim sobom, jer ste najbolji roditelj koga je vaše dijete moglo izabrati. Vama se najviše obraduje. Vas želi da oduševi i samo vašu pažnju da skrene. Vi ste mu najbitniji, jer ste za njega najbolji. Na kritike odgovorite osmjehom i brzo će izgubiti svoju snagu, suštinu i prvobitnu namjenu, a onda će da se prorijede. Gotovo do granice istrebljenja.

HiPP

Procedure i Izazovi Samohranog…

Comments

Leave a Reply