Trovanje odnosa roditelj-dijete nakon razvoda

PIŠE: Zoran Milivojević, psiholog

trovanjeofdnosa

Razvodi i raskidi su uvijek bolni, pogotovo ako par koji se rastaje ima zajedničko dijete ili djecu. Po prirodi stvari, dijete je emotivno vezano za oba roditelja, ono voli i mamu i tatu. Zato je pozicija djeteta ono što može da se nazove dvostrukom lojalnošću: u pokušaju da sačuva obje ljubavi, ono se trudi da ne iznevjeri ni mamu ni tatu.

Ono što bi za dijete ili djecu bilo najbolje jeste da se njihovi roditelji raziđu kao odrasli ljudi kojima je žao što nisu uspjeli da uspostave zajednicu koja bi bila dovoljno dobra za oboje, ali koji uviđaju da su za to oboje odgovorni. Ali odrasli ljudi u sebi nose i ono što se u transakcionoj analizi naziva „dječje ja” ili „unutrašnje dijete”. To je onaj dio ličnosti koji je veoma otporan na odrastanje, tako da ga ljudi nose u sebi bez obzira na to koliko imaju godina. Pored toga što doprinosi kreativnosti i zabavi, unutrašnje dijete se često aktivira u stresnim situacijama.

Kada unutrašnje dijete jednog partnera doživljava da je „iskorišćeno i odbačeno” počinje da preduzima osvetničke postupke, na šta drugi partner reaguje na isti takav način. Kada partneri u svom bolu zaborave da su roditelji, počinju da u svoj rat uključuju i djecu.

Kao što nekada od zajedničkih prijatelja očekuju da vide „na čijoj su strani”, tako roditelj može od djeteta da zahtijeva da zauzme njegovu stranu i osudi „krivca” za razvod i neostvarena očekivanja. Pretpostavka iz koje proizlazi ovaj zahtjev jeste ucjena tipa „ako nisi sa mnom, onda si protiv mene”, i prijetnja da će roditelj da odbaci dijete ako se ne opredijeli za njega. A u situaciji kada je dijete već uplašeno zbog odsustva jednog roditelja, novi talas separacionog straha čini ga lakom žrtvom.

Postupak koji sprovodi jedan roditelj kako bi pokvario ili prekinuo odnos djeteta i drugog roditelja često u žargonu zovemo „trovanje odnosa”. U to spadaju izjave tipa: „Tvoj tata nas je ostavio”, „Da te tvoja mama zaista voli ona bi sačuvala našu porodicu”, kao i brojne druge. Tipično je da roditelj sebe definiše kao nevinu žrtvu, a onog drugog roditelja kao krivca, bezosjećajnu lošu osoba koja ne voli vlastito dijete itd. Umjesto da roditelj vodi računa o djetetu, zahtijeva da dijete vodi računa o njemu.

Bolju poziciju za trovanje ima onaj roditelj kojem je dijete povjereno na staranje. Što je dijete mlađe, a djetetu više bliskih odraslih priča istu negativnu priču o drugom roditelju, to je „trovanje” djelotvornije. Kada toksični roditelj ne sprječava drugog da viđa dijete, ovu vrstu zlostavljanja djeteta, ugrožavanja djetetovih i roditeljevih prava teško je prepoznati. Najteže je kada oba roditelja počnu da truju, tako da se dijete nađe u psihološkom ratu punom „otrova” i „protivotrova”. Zato je važno da se roditelji razvode kao odrasli, a ne kao djeca.

Izvor: Politika

HiPP

Procedure i Izazovi Samohranog…

Leave a Reply