Da li smo pod pritiskom da budemo savršeni roditelji?

Zaposlena majka trogodišnjih dječaka, piše o svom iskustvu sa blizancima,
anegdotama, radosnim trenucima i “žutim minutama”, trudnoći,
porođaju, odrastanju…
savrsenroditelj
Baba mi se udala sa 18, dobila prvo dijete sa 20. Mama mi se udala sa 20, dobila prvo dijete sa 22. Ja sam se udala sa 25, dobila prvo dvoje djece sa 26. Od vremena kada je moja baba dobila prvo dijete, pa do sada, dosta toga se promijenilo.

Ona sigurno nije čitala časopis Mama i beba (ili Moja beba), nije čitala Šta da očekujete dok čekate bebu, nije imala internet i praćenje trudnoće po nedjeljama, ne znam da li je imala ijedan ultrazvučni pregled, a kamoli sliku ili snimak sa 3D ili 4D ultrazvuka, a sigurna sam da nije imala ni toliko pregleda kao ja.

Kada se porodila, nije imala ni majku koja bi joj se naš pri ruci da joj pomogne, jer ju je izgubila kao dijete. Slušala je savjete žena i baba oko nje, onako kako se to nekad radilo. Ili je radila onako kako je ona mislila da treba.

Sa druge strane, ja sam imala dostupnu svu moguću literaturu i internet, a na njemu sve ono što me zanimalo u vezi sa trudnoćom, pa i više. Bila sam i više nego obaviještena, a način podizanja djece od vremena moje babe do mene se umnogome promijenio. Ma šta, kakvih 50 godina razmaka, to se mijenja, čini mi se, iz godine u godinu.

Svako malo neko istraživanje: ono što je bilo dobro juče, e pa zamislite, to se više ne smatra dobrim, jer je danas neko istražio i zaključio da je to loše za našu djecu, pa roditelji, molim vas, budite u toku i ne sakatite djecu tim jučerašnjim načinima odgajanja, kada su ova današnja mnogo bolja i ispravna.

Da, volim da sam u toku, mnogo čitam na temu roditeljstva, sve iz želje da budem što bolji roditelj svojoj djeci, da ne učinim neku grešku koja će uticati na njihov razvoj, na njihovu buduću ličnost. Kada urade nešto što ne valja, ne kažem im da su bezobrazni, već da je ono što su uradili loše ponašanje, a da su oni jedni dobri dječaci koji ne treba loše da se ponašaju. Pokušavam što više da im čitam.

Nekada sebi stvorim pritisak da što više radim sa djecom, da ih zabavljam, a onda se pitam “Ko je nas zabavljao?” Niko. Igrali smo se sami sa sobom ili sa vršnjacima, sa braćom i sestrama. Baš se onda imalo vremena za provoditi toliko vremena sa djecom. Mama mi je radila od 6 do 14h, poslije toga kući kuvala, spremala, pravila kolače, šila, vezla, ugošćavala goste kojih u našoj kući nikad ne fali, dok je tata radio od 6 do 14h na jednom poslu, zatim u 16h odlazio na drugi i dolazio kući oko 20h, da bi do jedan sat poslije ponoći prodavao sladoled. I sutra opet sve iznova. A sve da bi nama mogli da priušte neko pristojno djetinjstvo, da ne oskudijevamo u mnogo čemu.

Ljubavi nam nikad nije falilo, to je sigurno; ali da su provodili ovoliko vremena sa nama kao mi sa svojom djecom, toga se baš i ne sjećam. I što nam fali? Izrasle smo u normalne žene, vaspitane, obrazovane, svaka na svome planu uspješna. Nismo osakaćene zato što nam roditelji uveče nisu čitali bajke – čitale smo ih same. Razvili su nam se motorika i vijuge iako nisu sa nama pravili čovječuljke od plastelina i loptice od papira, sa nama niko nikada nije učio, učile smo same, osim ponekog privatnog časa iz matematike.

U pretjeranoj želji da budemo što bolji roditelji, a u skladu sa svim psihološkim savjetima današnjice, mi moramo sve da znamo i primijenimo: Kako vaspitati dijete i sačuvati živce, Loše navike u roditeljstvu koje treba da iskorijenite, Kako pripremiti dijete za vrtić, Iz pelena na nošu u 5 koraka, Najnoviji trendovi u roditeljstvu, Najbolji savjeti psihologa o vaspitanju djeteta, itd, itd.

Čitam dosta toga, ali vjerujte, ponekad me zaboli glava od toliko savjeta, od silnih istraživanja i novina. Do juče je važilo da se uvođenje čvrste hrane započinje sa žitaricama, danas čitam da to nikako nije preporučljivo, jer su žitarice veliki alergeni. Zaboga, pa što ćemo mi što smo svojoj djeci tako započinjali ishranu? Da se molimo Bogu da “izađe na dobro”? Nigdje u svijetu se ne nosi obuća sa anatomskim uloškom, osim kod nas. Čak čitam da ona može da škodi razvoju stopala, a kod nas je pod etiketom “obavezno”. Da li nositi široki povoj ili samo jednokratne pelene? Hajde budi pametan!

Ponekad kažem sebi “Ma dođavola više i sa čitanjem i sa svim istraživanjima o roditeljstvu!” Sve mi to stvara pritisak: da budem dobra majka, supruga, domaćica, a uz sve to još i da radim i doprinosim kućnom budžetu, jer se i sa dvije plate kod nas teško preživljava, a kamoli sa jednom. Mislite da su se naši roditelji bavili toliko ovom tematikom? Da su oni ovoliko razmišljali o roditeljstvu kao što to rade naše generacije? Da li nam je nešto falilo? Bolje su ispale naše generacije nego ove sada oko kojih se razmišlja o svakom potezu, svakoj riječi, te da li je ispravno, te da li nije.
Iscrpljuje. Umara. Škodi zdravlju, na kraju krajeva.

Hoću da uživam sa svojom djecom. Bez opterećenja. Bez pritiska.

HiPP

Procedure i Izazovi Samohranog…

Comments

Leave a Reply