Preambiciozan roditelj i uticaj na dijete

PIŠE: Milica Belada, dipl. psiholog, porodični psihoterapeut

peambiciozni roditelji

Roditelji za svoje dijete žele najbolje. Žele da svoju djecu vide kao uspješne, zadovoljne, srećne ljude i sigurno je da će se tokom odrastanja djeteta potruditi da im pomognu da ostvare postavljene ciljeve. Ponekad se u toj najboljoj namjeri izgube realni kriterijumi, pa ciljevi roditelja postanu iskučivi zahtjevi prema djeci.

Postoje roditelji koji su prema djeci suviše zahtjevni, orjentisani na cilj, imaju jasan plan razvoja svog djeteta, dok je dijete osoba koja samo treba da sprovodi ciljeve roditelja, sa idejom da roditelj zna najbolje šta je za njegovo dijete dobro.I u mnogim slučajevima zna.

Ipak, preambiciozni roditelji se od ostalih razlikuju po tome što pri postavljaju ciljeva ne uzimaju obzir osobenosti djeteta, njegove talente, potencijale koje ima, kao ni djetetove želje. Vođeni su svojom, ličnom idejom o tome kakvo njihovo dijete treba da bude, postavljaju ciljeve koji su često vrlo teški za dijete i vrlo burno reaguju kada dijete ne uspije da ispuni te zahtjeve.

Neispunjavanje cilja shvataju kao svoj lični neuspjeh, a djetetove pokušaje kao nedovoljno zalaganje i neposlušnost. Često upućuju kritike na račun ispunjavanja zadatih ciljeva dok su nagrade i pohvale vrlo rijetke, više se podrazumijevaju pa ih u tom smislu i ne treba davati.

Jasno je da je ovakve zahtjeve vrlo teško ispratiti. Normalno je da će dijete u razvoju u jednom momentu posustati pod konstantnim pritiskom. Nije rijetko da djeca u stalnim pokušajima da postignu što bolji uspjeh, zbog psihološkog pritiska, doživljavaju upravo suprotno, neuspjeh. To se dešava zbog toga što se školske obaveze i sve vezano za školu povezuje sa tenzijom, kritikama, najčešće sa nizom negativnih emocija.

Jednostavno u takvom odnosu prema školskim obavezama i postignuću nedostaje spontanosti, fleksibilnosti, slobodnog istraživačkog duha koji djeci omogućava da istražuju svijet oko sebe i saznaju o sebi i svojim sposobnostima.

Pretpostavka je da roditelji koji se na ovaj način ponašaju imaju nerazriješene priče iz svog djetinjstva. Nije rijetko da, ili iz objektivnih razloga ili svojim nezalaganjem nijesu uspjeli da ostvare svoje potencijale ili želje svojih roditelja, te žele da taj lični neuspjeh nadomjeste insistiranjem na uspjeh djeteta. Generalno, imaju dobru najeru ali je način ostvarenja te namjere najčešće loš za dijete.

Djeca najčešće pokušavaju da ispune ovako postavljene ciljeve roditelja. Međutim, odrastanje uz zahtjeve koji nijesu u skladu sa njihovim potencijalima, često vodi u zanimanje koje se ne voli, te nezadovoljstvo ukoliko ne pronađu neki drugi način da se razvijaju.

U ekstremnim situacijama postanu odrasle osobe koje znaju samo da ispunjavaju ciljeve koje im drugi postave, nauče da se ne bave sobom jer drugi bolje znaju šta je najbolje za njih.

Nije rijetko da djeca koja imaju preambiciozne roditelje u adolescentskom periodu razvijaju i depresivne reakcije ili anksiozne poremećaje, naročito u situacijama neupsjeha.

Ambicija nije loša sama po sebi. Ambicija omogućava da se ciljevi postavljaju i da se u adekvatno vrijeme ispunjavaju. Ambicija tokom odrastanja, zajedno sa strukturom i pravilima, granicama koje se pomijeraju u skladu sa uzrastom, omogućava normalan rast i razvoj. Ambicija treba da ima granice, traba da bude pokretač, a ne prepreka napredovanju. Zato pratite rast i razvoj svoje djece ali vodeći računa i o njihovim interesovanjima, potencijalima i potrebama.

HiPP

Procedure i Izazovi Samohranog…

Leave a Reply