Infektivna mononukleoza

PIŠE: Ass.dr Goran Vukomanović

mononukleozaInfektivna mononukleoza je jedna od bolesti koja izaziva mnogo pažnje, ali ponekad i panični strah kod roditelja. Većina roditelja je čula da je infektivna mononukleoza «gadna i opasna» bolest. Srećom, kod najvećeg broja djece prolazi poslije desetak do petnaest dana, i ne ostavlja posledice.

Prouzrokovač mononukleoze je virus iz grupe Herpes virusa (Epstein-Barr virus ili, skraćeno, EBV). Za prelaz virusa sa oboljelog na zdravo dijete je potreban «blizak» kontakt. Ponekad se ova bolest naziva «bolest poljupca», što je adekvatan nadimak, imajući u vidu da je neophodan poveliki broj virusa da bi se dijete zarazilo. Kako su djeca često u bliskom kontaktu u kolektivu, virus se relativno lako prenosi, pa nisu rijetke ni manje epidemije. Virus se prvobitno nastanjuje u sluzokoži gornjih respiratornih puteva, gdje se razmnožava. Potom se širi u lokalne limfne čvorove, a kasnije po cijelom organizmu – putem krvi

Inkubacija – vrijeme od ulaska virusa u organizam do prvih simptoma infekcije, traje dugo: trideset do pedeset dana. Zato je teško ući u trag početku lanca infekcije. Jer dijete, koje je izvor zaraze, može da bude uveliko zdravo prije pojave simptoma bolesti kod druge, zaražene djece. Imajući u vidu činjenicu da je ipak potrebna veća količina virusa za širenje zaraze, nema velikih epidemija infektivne mononukleoze.

Postoji malo kliničko pravilo za mononukleozu – što je dijete manje, slabije su izraženi simptomi i znaci bolesti.

U prvim godinama života, infektivna mononukleoza se manifestuje kao obična infekcija gornjih respiratornih puteva: nos curka, grlo je crveno – ponekad sa bjeličastim naslagama, uz uvećane vratne limfne čvorove. Često bolest traje nekoliko dana i prođe, a da roditelji i ne znaju da je dijete preležalo infektivnu mononukleozu.

Kod starije djece, klinička slika ove bolesti je teža. Mononukleoza najčešće počinje nekarakterističnim tegobama: slabost, glavobolja, mučnina, a poslije par dana se javlja visoka tjelesna temperatura, bol u grlu, uvećanje krajnika – koji su obloženi bjeličastim naslagama. Na vratu se najčešće uočavaju uvećani limfni čvorovi, koji su često bolni.

Pedijatar će pažljivo da ispipa trbuh, jer svako drugo dijete sa infektivnom mononukleozom ima uvećanu slezinu, a kod 10-20 odsto djece je uvećana jetra.

«Osnovana sumnja» na infektivnu mononukleozu proističe iz karakterističnog toka bolesti, odnosno simptoma i znakova koji su opisani. Konačna dijagnoza se postavlja poslije krvne slike i pojedinih biohemijskih ispitivanja. Za sve to ne treba više od par dana. U krvnoj slici se nalaze ćelije koje su prilično karakteristične, a kada se uzme «krv iz vene», dijagnoza se potvrđuje pronalaskom «traga» virusa prouzrokovača mononukleoze u krvi (otkrivaju se antitijela na EB virus).

Trajanje ove bolesti je individualno – od par sedmica do mjesec dana. To zavisi od imunološke (odbrambene) sposobnosti dječjeg organizma, ali i od uzrasta djeteta. Rijetke su infektivne mononukleoze koje traju duže od četiri sedmice – tada se obično bolest iskomplikovala.

Kakve komplikacije mogu da se jave?

Virus koji izaziva infektivnu mononukleozu – cirkuliše kroz cijelo tijelo, a naročito voli da se «uvali» u limfno tkivo, koga ima u skoro svakom dijelu dječijeg organizma. Skoro uvijek je prisutna blaga forma «upale» jetrinog tkiva, što je praćeno porastom enzima koji se nalaze u jetrinim ćelijama. Ovo, zapravo, i nije komplikacija, već dio bolesti. Pravi hepatitis je (srećom) veoma rijedak.

Izuzetno rijetko, virus može da napadne srce, kada se javlja miokarditis. Tada dijete iznenada postaje malaksalo, izgleda veoma loše, pa se brzo stiže kod ljekara. Ovo se zaista rijetko dešava, a komplikacije na nervnom sistemu su, srećom, još rjeđe.

Nema pravog lijeka koji će da eliminiše virus koji je uzrok bolesti!

Zato se preduzima takozvana simptomatska terapija: obara se temperatura, dijete mora da odleži – nema izlaska i šetnje, a potrebna je «lagana» hrana sa dosta tečnosti.

Rijetko je potrebno da se dijete smjesti u bolnicu – to je neophodno u slučaju teških formi bolesti (srećom, izuzetno su rijetke), kada dijete nije u stanju da normalno jede i pije, niti da uzima ljekove za snižavanje temperature, ili ako je opšte stanje djeteta izuzetno teško.

Infektivna mononukleoza je, dakle, virusno oboljenje, pa se ne liječi antibioticima. Ipak, antibiotici se često daju «napamet» – što je, naravno, pogrešno. Obično se visoka temperatura i naslage na krajnicima shvate kao angina, pa se započne sa davanjem antibiotika. Kao po pravilu, daje se neki od uobičajenih penicilinskih antibiotika za oralnu primjenu (ampicilin, amoksicilin…). Interesantno je da preko 80 odsto djece sa infektivnom mononukleozom dobije osip po koži poslije davanja polusintetskih penicilinskih preparata (a oni se najviše i koriste u pedijatriji – ampicilin i amoksicilin). To nije alergijska reakcija na penicilinske antibiotike, već jedna od karakteristika bolesti. Ovo je još jedan od dobrih razloga da se ne započinje antibiotska terapija napamet. Jer, najveći broj mališana koji dobiju ovaj osip, a imaju mononukleozu, pogrešno se proglasi alergičnim na penicilinske antibiotike.

Ako ljekar sumnja da se uz virusnu bolest možda «zapatila» neka od bakterija u grlu (što se dešava kod mononukleoze), uzeće bris ždrijela, koji će pokazati da li dijete ima pridruženu bakterijsku infekciju. Ako se pronađe neka od bakterija, liječi se «običnim» penicilinskim preparatima za oralnu upotrebu (Cliacil, Bimepen), koji ne uzrokuju osip kod djece sa infektivnom mononukleozom.

Kada dijete može da se vrati normalnim fizičkim aktivnostima?

Tu se «lome koplja» među pedijatrima koji se bave ovim problemom, ali većina smatra da je bar četiri do šest sedmica poslije potpunog izlječenja dovoljno da se dijete vrati «u akciju». Ovo važi za nekomplikovanu infektivnu mononukleozu – dakle, za ogromnu većinu djece.

Ako se djeca aktivno bave sportom (kompetitivni sport), PRIJE povratka na teren je neophodan pregled pedijatra koji se bavi djecom sportistima. Potom se daje «zeleno svjetlo» za nastavak treninga. Naravno, poslije najmanje četiri do šest sedmica pauze!

Odmaranje, lagana hrana, uz strpljenje djeteta i roditelja je skoro uvijek dovoljno za izlječenje. Kontrola pedijatra je obavezna, baš kao i stručna potvrda da je dijete ozdravilo i spremno za nastavak uobičajenih aktivnosti.

Izvor: Moj pedijatar

HiPP

Procedure i Izazovi Samohranog…

Leave a Reply