Tinejdžeri i mentalna bolest roditelja

PIŠE: Marica Stijepović, porodični terapeut

teen_anxietyPreko pet miliona djece samo u Sjedinjenim Američkim Državama živi sa roditeljem koji ispoljava simptome mentalnog poremećaja. Iskustvo svakog djeteta je jedinstveno, ali činjenica da je roditelj mentalno obolio kod većine djece izaziva različita osjećanja, stid, zbunjenost, usamljenost, strah. Takođe su ova djeca pod većim rizikom od emocionalnih problema i zbog genetskog faktora kao i zbog teških psiholoških iskustava. Međutim, o ovoj djeci se malo govori i piše.

A šta je potrebno tinejdžerima koji odrastaju u ovakvim uslovima? Potrebno je da znaju da nijesu sami, pa da se po mogućnosti i povežu sa vršnjacima u sličnoj situaciji u tzv. grupama podrške. Potrebne su im prave informacije o bolesti, i otvoren razgovor o problemima, uklanjanje stida i stigme koji okružuju priču o mentalnoj bolesti.

Djeca se plaše onoga što ne razumiju.  Ponekad djeca osjećaju instinktivno da ”nešto nije u redu”, ali ne znaju tačno šta. Ponekad je od pomoći da im se kaže dijagnoza, jer tad problem ima ime. Takođe je važno da znaju da nisu krivi i da nisu uradili ništa loše, što je opet povezano sa informacijama kako i zašto dolazi do mentalne bolesti i da ne može njihovo ponašanje izazvati bolest roditelja. Ponekad se roditelji ponašaju na odbacujući način, povrjeđujući djecu, ili su toliko preplavljeni svojim problemima toliko da su emocionalno nedostupni djeci, stoga je važno uvjeriti adolescente (i djecu) da ih roditelji vole i da pod datim okolnostima rade najbolje što mogu.

Ponekad, zbog preokupacije roditeljskom bolešću, djeca preuzimaju brojne odgovornosti za mlađu braću i sestre, domaćinstvo, pa čak i davanje lijekova roditelju. Stoga je važno omogućiti im ponekad da odlože ovaj teret i jednostavno – budu djeca. Ovo iskustvo je nepoznato većini tinejdžera koji žive s bolesnim roditeljem. Važno je da prepoznamo iskrivljene percepcije kod djece da mogu da ”poprave” roditelja, ali im treba ukazati na načine na koje mogu biti od pomoći, kao što su pomoć u kućnim poslovima, zajedničko provođenje vremena, igranje društvenih igara, šetnja. Takođe je važno da vratimo djeci nadu i uvjerimo ih da stvari neće uvijek biti toliko teške i da je oporavak od teške mentalne bolesti moguć uz lijekove, kao i duži periodi remisije.

U svojoj knjizi I’m not alone Michelle i Deanne Sherman navode da su ključni ciljevi rada sa ovim adolescentima: pružanje informacija; normalizacija osjećanja i ponašanja; ohrabrivanje otvorene komunikacije; podrška zdravim načinima borbe sa stresom; pružanje utjehe i nade.

Kako objasniti djeci mentalnu bolest člana porodice?

Postoje različite vrste mentalnih bolesti, ali su sve povezane sa načinom funkcionisanja mozga. Mozak je veoma složen i ima mnogo funkcija; kada se u radu mozga pojave poteškoće, osoba može imati probleme sa osjećanjima, mislima, opažanjem. Normalno je imati puno osjećanja, ali mentalna bolest može podrazumijevati da veoma snažna osjećanja veoma dugo traju. Ljudi mogu biti preplavljeni emocijama, na primjer, tuge, toliko da im može biti teško da ustanu iz kreveta ili obavljaju svakodnevne aktivnosti. Zbog toga mogu imati i napade bijesa nerazumljive okolini. Mišljenje može biti ubrzano ili veoma usporeno.

Ljudi s mentalnom bolešću mogu misliti da vide stvari koje drugi ljudi ne vide. Kada su ove stvari prisutne duže vremena, jasno je da neko nema ”samo loš dan” već da se radi o trajnom stanju. S obzirom na to da je jasno koliko je tinejdžerima život i inače komplikovan, treba im dodatna energija, snaga, pomoć porodice i profesionalaca da bi izgradili realan stav, a  još veća da bi razumjeli borbu koju roditelji vode sa bolešću i razvili saosjećanje prema njima. Potrebno je da nađu način da prepoznaju svoja ojsećanja i izraze ih na pravi način ali i da nauče da se bore sa stresom na efikasne načine – fizičkom aktivnošću, šetnjom sa psom, slušanjem muzike, tuširanjem itd.

Izvor: Centar za savjetovanje Narativ

HiPP

Procedure i Izazovi Samohranog…

Leave a Reply