Djeca na tronu

tronePorodice u kojima djeca „vladaju“, a roditelji se pokoravaju i ispunjavaju sve njihove želje i prohtjeve, sve su češće. Psiholozi zato roditeljima sve ćešće ukazuju da djeci ne činimo dobro dajući im sve, ne pripremamo ih za život i time ih odgajamo u odrasle osobe koje se ne znaju brinuti za sebe i nositi se s izazovima koje život nosi.

Takav način roditeljstva često nastaje iz krivice što s djecom ne provodimo dovoljno vremena.

Koliko god nam bilo bitno da nam djeca idu u najbolju školu, nema smisla da svako dijete, od naše recimo troje djece,  vozimo na drugi kraj grada. Biti dobar roditelj znaći moći procijeniti što je za dijete dobro i što mu je zaista potrebno. S druge strane, potrebno je brinuti i o sebi i odrediti prioritete u porodici koji ne isključuju roditeljske želje i potrebe. Ne piše bez razloga u avionima da prvo stavimo sebi masku s kiseonikom, a tek onda djeci. Roditeljima je potreban kiseonik da bi bilo što mogli da urade za svoju djecu. Često se događa da jednom kad dođe dijete u porodicu, posebno ako je teško došlo do začeća, roditelji sve podređuju djetetu i njihov odnos se počinje raspadati, nemaju više ništa svoje i zajedničko, osim djece. Djeca neće ostati zauvijek u roditeljskom domu i jednom kad odu, moguće je da roditeljima ne ostane ništa jer nijesu ulagali u svoj odnos i svoje zajedništvo.

Djeca koja su odgajana pod staklenim zvonom, koja nisu iskusila zabranu, frustraciju, anksioznost zbog neuspjeha u nekoj aktivnosti i slično, odrastaju u osobe koje jako teško funkcionišu u svijetu u kojem više nisu u centru pažnje i koji se ne okreće oko njih. Naučiti upravljati sopstvenim impulsima i tolerisati frustraciju, vještine su neophodne za razvoj velikog broja socijalnih, emocionalnih i kognitivnih kompetencija. Ako djecu ne naučimo kako da tolerišu frustraciju, da sačekaju, da prihvate da nije sve onako kako ona žele, znatno ćemo im otežati život u odrasloj dobi. Ne govoriti djeci NE nije način na koji ćemo zaista nadoknaditi vrijeme koje ne provodimo s njima i pažnju koju im nismo posvećivali. Tako ćemo jedino sebi olakšati teret koji nosimo jer nakon napornog radnog dana nemamo snage biti i policajci kod kuće.

Prilagođavati se potrebama djeteta, prihvatati dijete takvo kakvo je i podsticati ga i podržavati u razvoju sposobnosti i vještina koje su mu urođene, način je odgoja koji podržava dijete i uči ga kako biti vjeran sebi i ostvariti svoje potencijale. To ipak ne znači da se roditelji trebaju podrediti djetetu i zaboraviti sebe i svoje potrebe. Upravo pokazujući djetetu da cijenimo sebe i svoje potrebe, da se brinemo o sebi, učimo ga da se i ono jednog dana brine o sebi. Takođe, ne ispunjavajući djetetu svaku želju, a često su neke želje i loše za njih, pokazujemo im i učimo da razlikuju važno i nevažno, odnosno želje i potrebe. Potrebe su nešto što zadovoljavamo kod djece bez pregovaranja, promišljanja jer im je to potrebno sada i ovdje. Njihove želje su s druge strane podložne pregovorima, promišljanjima i donošenju odluke hoćemo li ih ispuniti ili ne. U to je potrebno uključiti djecu čim za to postanu dovoljno verbalno aktivna, ali važno im je pokazati da roditelji brinu o njima i znaju što je za njih dobro dok su tako mali.

Izvor: Insideout

HiPP

Procedure i Izazovi Samohranog…

Comments

Leave a Reply