Tjelesna kazna i trauma

PIŠE: Psiholog Zoran Milivojević

batineLjudi po pravilu ne razlikuju događaj od njegovog doživljaja. Ponašaju se kao da je doživljaj isto što i događaj. Doživljaj se sastoji iz predstave o događaju i onog značenja koji je osoba pripisala datom događaju. Zato možemo da kažemo da ljudi ne reaguju na događaje, već na ono značenje koje su pripisali tim događajima. Izgleda da se to odnosi i na tjelesno kažnjavanje djece od strane roditelja. Da li je tjelesna kazna znak ljubavi ili mržnje?

Profesor Kenet Dodž sa Djuk univerziteta dugo se bavio pitanjem odnosa tjelesnog kažnjavanja djece od strane roditelja i kasnije dječje agresivnosti. Kod odnosa agresivnosti i kazne teško je reći šta je uzrok, a šta posljedica, jer često nije jasno da li je agresivnost nevaljalog djeteta uzrok, a češće kažnjavanje posljedica, ili je obrnuto. Koristeći odgovarajuću metodologiju za koju je vjerovao da rješava ovo pitanje, tim profesora Dodža dobio je rezultate koji su im potvrdili tezu da tjelesna kazna doprinosi kasnijem agresivnom ponašanju djece. Kako ni u jednoj saveznoj državi SAD roditeljima nije zabranjeno da tjelesno kažnjavaju djecu, ovaj istraživač se založio za zabranu tjelesnog kažnjavanja.

Kada je dr Dodž htjeo svoje teze da provjeri na djeci američkih crnaca, dobio je sasvim suprotne rezultate: tjelesno kažnjavanje je smanjivalo sklonost ka nasilju. Ne samo da su crnci češće tjelesno kažnjavali svoju djecu, nego je istraživanje koje je pratilo djecu od vrtića do kraja srednje škole, pokazalo da što je neko crnačko dijete od roditelja bilo više tjelesno kažnjavano, to je bila manja vjerovatnoća da će ono biti nasilno.

Važno je napomenuti da su predmet istraživanja bila normalna djeca i da su roditelji koristili razumno tjelesno kažnjavanje, a ne fizičko zlostavljanje. Zato iz ovoga ne smijemo da zaključimo da djecu treba što više tući da bi bila bolja. Istraživačima se postavilo pitanje: Zašto je tjelesno kažnjavanje stvaralo probleme bijeloj dijeci, a smanjivalo probleme crne djece?

Isti tim je dao i objašnjenje: tjelesnu kaznu treba gledati u sociokulturnom kontekstu u kojem se primjenjuje. Ako se u datoj kulturi i porodici na tjelesnu kaznu gleda kao na nešto što je uobičajeno tokom vaspitanja djeteta, onda i dijete na to gleda na taj način. Ali ako se na razumnu tjelesnu kaznu gleda kao na nasilje i fizičko zlostavljanje djece, onda i dijete to počinje da gleda tako, i cijelu stvar doživljava kao traumu – dokaz da nije voljeno.

U našoj kulturi roditelji tradicionalno pokazuju djeci ljubav, a tjelesnu kaznu koriste kao jedan od prihvatljivih načina kažnjavanja. Zato je u našoj kulturi, u kojoj dvije trećine roditelja koristi razumno tjelesno kažnjavanje, štetno mijenjati kulturni obrazac i u školama djeci nametati da je tjelesno kažnjavanje od strane roditelja u stvari zlostavljanje i nasilje.

Izvor: Politika

HiPP

Procedure i Izazovi Samohranog…

Comments

  1. zirafa014

    Mislim da objavljivanje ovakvih tekstova više može da šteti nego da pomogne u zagovaranju roditeljstva koje se bazira na poštovanju i uvažavanju deteta i koje bi trebalo da pruži deci svu neophodnu podršku da se razviju u samopuzdana bića koja veruju u sopstvenu vrednost. Već duži niz godina živim u Stokholmu i roditelj sam dvoje mališana od 2.5 i 4.5 godina, a uz to i psiholog po obrazovanju i profesiji. Iako je u Švedskoj ponovo u toku velika debata oko najadekvatnijih načina odgajanja dece nijednog trenutka niko nije doveo u pitanje ono što su istraživanja davno potvrdila, a to je da je fizičko kažnjavanje dece apsolutno neprihvatljivo i da direktno utiče na njihovo osećanje samopoštovanja, samopouzdanja i vrednovanja sopstvene ličnosti. Još od davne 70te fizičko kaznjavanje dece zabranjeno je zakonom u Švedskoj, a u Velikoj Britaniji će se uskoro doneti i zakon koji će regulisati i ostale vidove kažnjavanja (emocionalno). Bilo bi dobro da je psiholog koji je napisao tekst naveo šta je po njemu razumno kao i da je obrazložio koji drugo indikator sem nasilja su koristili da bi utvrdili pozitivne ili negativne posledice jedne vrste nasilja. Deca najčešće uče po modelu što ste svi verovatno primetili kada ste prepoznali vaše reči i gestove u njihovom obraćanju vama ili drugima. Pozivam sve roditelje koji su u dilemi i koji i dalje veruju da je “batina iz raja izašla” da mi se obrate direktno na sledeću e-mail adresu [email protected] i biće mi zadovoljstvo da ih uputim na dodatne izvore informacija kao i da pojasnim svoj stav.

Leave a Reply