Dječije želje i roditeljski razum

PIŠE: Milica Belada, dipl. psiholog, porodični psihoterapeut

zeljaOd kada se dijete rodi roditelji imaju vječite dileme: da li dovoljno jelo, da li ga nešto boli? Da li je suvo? Kako mu je u vrtiću? Da li je dobro da baš sada ide u vrtić? Ako je dobro, možda da ga ipak ostavimo još godinu dana kod kuće? I tako redom kroz svaku životnu dob, dileme, brige I strahovi vezano za to da li postupaju dobro ili ne…Roditelji su u stalnoj borbi sa sobom…

Prisjetimo se kako je bilo ranije. Znalo se kako se nešto radi, kada se ide na spavanje, kada se jede, šta se jede, koje dijete će ići u školu, čak I kada će se neko udati/oženiti. Postojale su jasne uloge I jasna pravila postupanja, jasne odgovornosti i obaveze…svako ko ih nije ispunjavao bio je sankcionisan na ovaj ili onaj način. Danas živimo drugačije, tranzicija I novi stil života, zapadnjački trendovi, nominalne promjene u patrijarhalnoj sredini…nejasne su uloge, odgovornosti i obaveze. Roditelji kao da se plaše da preuzmu odgovornost za svoje dijete. Djeca sve više donose odluke o bitnim životnim situacijama, daje im se mogućnost izbora, nude im se alternative..od jasnih I čvrstih pravila došli smo do situacije kada nema pravila I kada je sve podređeno željama djece…

A kakve su želje djece? Šta djeca žele? Žele sve ono što je aktuelno, što vide kod druge djece, što je popularno, obavezno nešto što im je zabranjeno. Djeca obično žele sve sada i odmah i najčešće se ljute ako im se te želje ne ispune. Dječije želje su promjenjive i nestalne, najšešće vrlo brzo gube značaj, čim se pojavi neka nova “bolja” želja. Što je najproblematičnije, roditelji se trude da isprate svaku navedenu promjenu. Na taj način gube roditeljsku moć i čine štetu svojoj djeci dajući im preveliku odgovornost na teret.

Važno je voditi računa o dječijem razvoju, sposobnostima, talentima i željama, ali na adekvatan način. Taj način podrazumijeva da će roditelji, ne vodeći se svojim ličnim tendencijama, prepoznati u čemu je dijete dobro, u kojim vanškolskim aktivnostima uživa, tokom kojih aktivnosti zaboravi na vrijeme, za koje aktivnosti se interesuje samo, bez prethodne inicijative drugog. Te aktivnosti treba kanalisati kroz konkretan sport, hobi, vannastavnu akrtivnost, ples  i podržati dijete na putu da razvije tu sposobnost, da realizuje želju. To znači, ne dozvoliti mu da napusti tu aktivnost prosto zato što trener nije obratio pažnju na njega/nju, zato što je neko u grupi bolji od njega, zato što ne može da nauči neki pokret, zato što je gitara suviše teška ili najbolja drugarica svira violinu.

Ovaj put je teži jer će roditelji biti u situaciji da insistiraju na određenom ponašanju, nasuprot željama djece. U tome nema ništa loše, naročito ako znate da tu aktivnost vaše dijete voli I da ima talenta za to. Dječiji način je da se odustaje ako je nešto, u tom momentu, suviše teško, ako prepreka djeluje nesavladivo. Ali, to nije roditeljski način! Roditeljski način je način podrške da se prepreka savlada i pomoći, ako je potrebna tokom tog procesa. Naravno, ne savladavati prepreke ZA dijete, već mu pomoći da to samo uradi. Na taj način se šalje poruka o načinu na koji se RJEŠAVAJU problemi a ne da se u susretu sa problemima odustaje.

Zbog svega navedenog, ako želite da vaše dijete odraste sa navikama koje će mu koristiti u životu, ne dozvolite da dječije želje u potpunosti utiču na roditeljski razum.

HiPP

Procedure i Izazovi Samohranog…

Leave a Reply