Babice kažu da se u novom porodilištu još nijesu stekli uslovi za baby friendly program ali je taj program ju planu i realizovaće se čim se steknu uslovi.

Prema njihovom mišljenju, ima puno majki koje žele da se odmore dok su u porodilištu, posebno kada ih kući čeka još troje, četvoro, pa i više djece.

Babice se prisjećaju i majki koje su rodile preko desetoro djece, među kojima je bila i majka Rukija koja je na svijet donijela osamnaestoro.

„Nevjerovatno je bilo kako je prigrlila to osamnaesto dijete kao da joj je prvo. To nas je oduševilo“,  priča Maja.

Navode i da se često dešavalo da majka nakon porođaja ne želi ni da pogleda žensko dijete.

„Jedna majka rodila je osmu kćer i kada je odbila da je vidi, ja sam uzela bebu i pred majkom joj govorila: „Vidi kako si lijepa, a tebe tvoja mama ne voli“… Sve u cilju ne bi li majku privoljela da uzme dijete“, kaže babica Maja.

Bilo je i slučajeva, dodaje Dragica, kada majka rodi žensko dijete i treba da joj se da krv, a otac to odbije zato što je žensko dijete.

„Strašno!!! Te sirote žene koje rode više ženske djece dolaze pod strašnim pritiskom sredine, što zbog muža, svekra i svekrve i ostale familije. Umjesto da se raduju, osjećaju se krivima. I takve žene odbijaju da sarađuju sa nama i bukvalno odlažu porođaj, čime ugrožavaju i svoj i bebin život. Mnoge su nam ispričale da im je zaprijećeno da ne dolaze kući ako rode kćer“, kaže Dragica.

Babice pričaju i da su pacijentkinje mnogo puta kada su im uzimale anamnezu krile svoje bolesti, jer za njih nijesu znali ni njihovi muževi, ni familija.

„Takva smo sredina. Na taj način dešavalo se da ugroze i svoj i bebin život“, priča  Dragica i naglašava da je posebno važno znati da li porodilja uzima neki lijek, jer ako je bolesna i pije određeni lijek dojenjem može ozbiljno ugroziti bebino zdravlje.

Ona objašnjava da sve porodilje treba da znaju da nijedan podatak koji daju u porodilištu neće iz njega otići.

Bilo je slučajeva i kod vanbračne djece, da je majka okretala glavu da ne bi vidjela bebu. I na njen zahtjev odmah bi došao socijalni radnik, kako bi bebu smjestili u Dječiji dom u Bijeloj ili bi bila pokrenuta procedura za usvajanje.

Dešavalo se i da bebe ostanu u boksu i po mjesec dana i onda ih nose, maze, donose im robicu, takmiče se koja će da je uzme.

„I kao u inat ta ostavljena djeca su najljepša. Imaju takav pogled kao da sve znaju. Na sreću, nakon nekog vremena dešava se da se roditelji ipak dogovore i dođu po bebu i tada smo najsrećnije, jer beba ide u svoju porodicu, ali opet tužne jer znamo koliko će nam nedostajati“, govori Maja.

Prijećaju se i kako su se nekada starije prvorotke zvale one sa 26 godina, ali se granica pomjerila. Sada su starije prvorotke sa preko četrdeset godina.

„Imamo nekoliko slučajeva žena sa pedeset i nešto godina koje su rodile zdravo dijete. Imali smo i jednu prvorotku sa šesdeset i nešto“, pričaju babice dodajući da je kod starijih majki rizik od Daunovog sindroma veći za novorođenče. Međutim, s obzirom na brojne procedure koje se rade i pažljivo praćenje trudnoće to se na vrijeme otkrije.

Kada dođu iz noćne smjene nijesu ni za sebe ni za familiju. I one imaju djecu, muževe, treba ručak skuvati, pospremiti, nekada su pod utiskom nekog događaja da ne mogu da se oporave.

„Ali ko te pita“, jednoglasno konstatuju.

Kući ne smiju muževima da pričaju šta im se dešava na poslu, jer oni neke priče ne mogu ni da slušaju.

„A ovdje kada dođemo sve moramo da budemo raspoložene, ma kako se osjećale. U primaćoj sobi uplašene porodilje smiruje samo pogled na naše lice. One se bukvalno vežu pogledom za nas i prate svaku našu mimiku, pokret, glas“, kaže Draginja.

Uvijek se trude da budu nasmijane, požele porodilji dobrodošlicu, oslovljavaju je sa dušo, mila, tepaju da bi joj bilo lakše.  Jedna od njih je mjeri, druga piše podatke, treća priprema za porođaj i na kraju je vode u salu gdje se dešava epilog čitave priče. Od trenutka primanja porodilje, pa do dva sata nakon porođaja, babice su uz nju non-stop.

Izuzetno je važno da se buduće mame opuste, da im vjeruju i da ih slušaju, odnosno da sarađuju sa njima kada dođu da se porode. Dešavalo se da mnoge od onih koje su prošle škole za trudnice, kada dođu na porođaj zaborave sve što treba da rade, počnu da vrište, da paniče, dišu isprekidano.

„Tada im objasnimo da pri skupljanju materice, jedini dovod kiseonika za bebu obezbjeđuje majka pravilnim disanjem, inače beba trpi. Međutim, dešava se da su neke porodilje toliko fokusirane na svoj bol, da i dalje nastavljaju da vrište. U međuvremenu bebi opadaju tonovi otkucaja srca, što se čuje na aparatu i tek kada pustimo majci da čuje bebine tonove, ona se malo presabere i počne da sarađuje“, navodi Maja.

 

 

Pages: 1 2