Porođaj je veliki i važan događaj za svaku ženu, u kojem babice igraju izuzetno važnu ulogu, kako bi pomogle porodilji da na svijet donese bebu i da se cijeli postupak završi uspješno. Sa babicama porodilišta Klinike za ginekologiju i akušerstvo Kliničkog centra u Podgorici razgovarala je novinarska ekipa Pobjede, koja je i posjetila renovirane prostorije na trećem spratu, za koje ocjenjuju da podsjeća više na porodilište u nekoj stranoj zemlji.

U porodilištu su razgovarali sa babicama Dragicom Vuković, Ljubinkom Vučković, Draginjom Đukić i Majom Šćepanović, koje su ih i vodile u obilazak porodilišta. Babice su im se pohvalile da je novo porodilište otvoreno prije nepuna tri mjeseca, baš za Novu godinu i da su više nego zadovoljne i one i porodilje. Nabavljeni su novi porođajni stolovi, sto za reanimaciju, dok su apartmani, operaciona sala i beby friendly program u završnoj pripremi.

„Sale su opremljene tako da očevi mogu prisustvovati skoro u svakoj. Jedino je potrebno da obuku uniformu i imaju želju da budu uz svoju suprugu u tom trenutku“, dovikuje jedna od babica i nastavlja priču da je prisustvo očeva na porođaju itekako važno.

„Mlađi očevi odlično reaguju. Bude i suza, uzbuđenja, lijepih emocija. Oni bodre supruge, podsećaju ih na pravilno disanje, smiruju ih. U nekim trenucima se dogodi da se porodilje previše opuste zbog prisustva muža, pa krenu da paniče i tada oni izađu iz sale i prepuste supruge nama“, priča babica Dragica Vuković, koja ovaj posao radi 35 godina i koja je porodila preko 25 hiljada žena.

Objašnjava da je rijetkost kada tate hoće da presijeku pupčanu vrpcu, ali ipak bude da se, tu i tamo, neki tata odvaži da i to uradi.

Vuković priča kako je porodila i nekoliko generacija iz iste porodice.

„Porađala sam žene koje su poslije dovele svoje kćerke, a one snaje, a ove svoje ćerke“. Susrijetala se ova iskusna babica sa raznim situacijama.

„Eh, svi se obraduju kada se rodi sin. Kada se prvo rodi šćer, bude čak nezadovoljstva među familijom, a ako se rodi i druga šćer da vam ne govorim kakve sam ponekad negativne reakcije gledala. Bilo je raznih porođaja, od lakih, do toliko teških, da kada odemo kući sa dežurstva ne možemo se dugo smiriti i zaboraviti šta se sve dešavalo. A nekih se porođaja sjećam baš dugo, dugo“, kaže Dragica.

Sve babice kažu da je njihov posao izuzetno stresan.

„Zamislite kako nam je kada dođe majka sa mrtvom bebom. Tu je potreban i psiholog jer su to zaista strašno teške situacije. Ali, mi smo sa majkom sve vrijeme, bodrimo je, hrabrimo, ulivamo nadu da će ponovo moći da bude majka, samo da se ona psihički izvuče“, priča Draginja Đukić, koja je 25 godina u ovom poslu. Prema njenim riječima, ima i jako teških porodičnih situacija, pa na primjer porodilji neposredno pred popođaj pogine suprug ili umre majka kada je takođe potreban poseban pristup.

Babice pričaju kako je svaki porođaj lijep na svoj način i da uvijek mijenja kompletnu situaciju porodice i ulogu žene.

„Porođaj počinje ili pucanjem vodenjaka ili započinjanjem kontrakcija. Neke žene se porode za sekund, jer su bolove trpjele kući, pa nam se dešavalo da se porode u ambulantnim kolima dok ih dovode, čak i u liftu. Jedna porodilja iz Tuzi rodila je prije nego smo stigli do nje. U takvim slučajevima na licu mjesta presiječemo pupčanu vrpcu, a u bolnici vadimo posteljicu“, priča uz osmjeh babica Draginja.

Ima, nažalost, ako kaže babica Maja Šćepanović, dosta žena koje se, narodski rečeno, baš namuče. Ona je babica 17 godina i i dalje je zaljubljena u svoj poziv.

„Bolovi su, znate, dobar signal, zato što znamo da će porođaj brzo, ali ako bolovi izostanu, mora se dati indukcija, pa nekada porođaj traje i po 18 sati. Indukciju određuju ljekari. Prvo krećemo sa laganom indukcijom, da bi se doza pojačavala kako vrijeme odmiče. Praksa je pokazala da je bol uzrokovan indukcijom jači, ali kad ne postoji drugi način, moramo tako“, pojašnjava Maja.

Babica Ljubinka Vučković čiji je to pozov 29 godina, priča da im se dešavalo i da ih pacijentkinje grizu, štipaju, šutiraju, tuku, čupaju.

„Neke toliko nesnosno vrište i kad imaju bol i kada nemaju. Dok neke koje trpe isti bol ćute, čak pomislimo da li su te žene žive, koliko su tihe. Ali u konačnici sve traže carski rez, misleći da je to bolja solucija“, kaže babica Ljubinka.

Babice pričaju kako se sve više praktikuje porođaj u položaju u kome su nekada žene rađale. One ženama savjetuju da se naslone na sto za rađanje u stojećem položaju ili da čučnu jer se na taj način omogućava bebi da se postavi mnogo brže u pravilan položaj.

„Poslije je samo položimo na sto da bi izvukli bebu, tako da se porođaj završi za tili čas“,  priča babica Dragica. Nakon porođaja, kaže, bebe ostaju po dva sata sa mamama, ukoliko je ocjena na rođenju dobra i ukoliko imaju lijepu boju.

„Ono što obavezno radimo jeste da bebu stavimo na gole majčine grudi, čim je izvadimo iz stomaka, jer taj kontakt, kože na kožu, srca na srce, ostaje za cijeli život. Presijecanje pupčane vrpce za bebu predstavlja stres, tako da se ovim putem bebe potpuno rehabilituju i smire. Kod nekih majki se odmah uspostavi laktacija i beba počinje da sisa neposredno poslije rođenja“, dodaje babica Maja.

U porođajnoj sali se od nedavno insistira i na dojenju. Pedijatriska sestra Andrijana Klikovac pojasnila je da, prema novim preporukama Svjetske zdravstvene organizacije i UNICEF-a, beba odmah stavlja majci na dojku i laktacija se jako brzo uspostavi.

„Mogu reći da su sve majke oduševljene jer je to najbitniji i najprisniji kontakt mame i bebe, a hormon sreće i zadovoljsta se povećava ukoliko majka doji svoju bebu“, objašnjava Klikovac.

Pages: 1 2