Kad se roditelji nađu u situaciji da njihovo dijete reaguje drugačije od većine, često se to doživljava kao problem koji žele da brzo riješe. Teško je u takvim trenucima biti toliko trezven i reći samom sebi da vaš mališan samo reaguje drukčije jer ima drukčiji sklop osobina, pogotovu ako su u njega i vas uprti upitni pogledi drugih roditelja. Tako je i sa situacijom kad se zbog kolebanja dijete izdvoji iz društva druge djece.
Na primjer, prvi dan škole sva djeca potrče za učiteljicom u učionicu, ali vaše dijete ostane uz vas. Isto je i u zabavnom parku, kad sva djeca jurnu na zabavne vrtuljke i sprave, a ono ostane po strani i najprije ozbiljno posmatra ostale kako se zabavljaju.
To su situacije u kojima se roditelji odmah zapitaju što nije u redu i često pritom imaju poriv da guraju svoje dijete među druge, misleći da će tako probiti nevidljivu granicu koja ga zaustavlja i sputava da se slobodno zabavlja. Ali to bi bio pogrešan potez. Zašto neka djeca oklijevaju da učine što i sva druga, čega se boje, boje li se uopšte ili je riječ o nečemu sasvim drugom?
Mnogi će na brzinu zaključiti da je riječ o nesigurnom ili preosjetljivom djetetu s premalo samopouzdanja, ali psiholozi koji rade s djecom ne misle tako. Maureen Dawn Healy poznati je stručnjak za dječji razvoj i autorka mnogo knjiga, među kojima je i Odgajanje sretnog djeteta.
Godinama vodi terapijske razgovore s roditeljima koji imaju problema sa svojim potomcima. I ona smatra da tu pojavu uopšte ne treba posmatrati kao problematičnu i kao negativnu.
Oklijevanje prije neke radnje jednostavno znači da ste se našli u okolnostima u kojima se osjećate nesigurno, nelagodno i treba vam više informacija o toj situaciji da se osjećate dobro“, napominje ona. Odbijanje djeteta da ode u razred, skoči u bazen ili da sjedne na neki od vrtoglavih vozića u zabavnom parku vrlo je vjerovatno rezultat toga što će dijete u situacijama u kojima se dosad još nije našlo pokušati da procijeni jesu li sigurne za njega.
I ne samo da je djeci, pogotovo manjoj, ta situacija sama po sebi neugodna, roditelji je često učine još gorom kad jednostavno traže od njih da učine neke stvari, ne uzimajući u obzir da im je situacija nova ili nelagodna.
Djeca se tada osjećaju jako loše i ranjivo. Da bi roditelji prestali tako da reaguju, Healy im poručuje da je u novim okolnostima oklijevanje zapravo i prirodno i zdravo. Iako nije pravilo, češće će oklijevati osjetljiva djeca jer osjećaju svijet dublje od većine ostalih, dakle uzimaju u obzir mnogo više podataka oko sebe da bi procijenila je li nešto sigurno i dobro za njih.
Psihološkinja, koja se u svojim knjigama posebno detaljno bavila osjetljivom djecom, napominje da je razumijevanje činjenice da su djeca koja oklijevaju sasvim normalna, jako važna i za njih i za roditelje.
Reagujući tako djeca se uče orijentisati u svijetu koji se mnogima – i velikim i malim – ponekada čini preintenzivnim i zastrašujućim. Roditeljima koji imaju takvog mališana, Healy predlaže nekoliko postupaka kako bi se djeca opustila pri sudaru s novim okolnostima. Savjetuje da se prisjetimo i svojih ranih iskustava u kojima smo se osjećali slično kao i naše dijete.
Često nas plaši nepoznato ili ono što ne razumijemo, a djeca moraju razumjeti i žele da imaju izbora. Nije im jasno zašto bi u nekom trenutku samo trebalo pojuriti za drugom djecom, na primjer, a ne osjećaju potrebu da učine to i bilo im je dobro i do sada. I ostaće razmisliti i posmatrati što se događa drugima. Dajte im onda što više informacija o onome što se događa i očekuje od njega, to će im pomoći da se opuste i prevladaju neugodu.
Takođe, napominje Healy, važno je da, što je više moguće, ohrabrujete dijete da se odvaži probati nove stvari, skijanje ili vožna rolera, na primjer, kako bi proširilo granice svog svijeta i shvatilo da je i izvan njih prostor u kojem se mogu osjećati sigurno.
I treće, ali ne i manje važno nego zapravo možda i najvažnije – slušajte ih. U slučajnom ili ciljanom razgovoru mogu vam otkriti svoje strahove pa ćete im moći objasniti zašto su oni bez osnove.
Ako se dijete, na primjer, uporno boji da ide u bioskop, iako se sva djeca raduju odlasku na film, nemojte ga gurati u grupu, nadajući se da će nelagoda sama po sebi nestati. Razgovarajte i pitajte ga kako se osjeća. Ako vam kaže da ga plaši mrak i glasni zvuci objasnite mu da je to zato da bi više uživali u filmu, i nemojte insistirati na bioskopu dok ne osjetite da se kod djeteta promijenio odnos prema tome, pa pokušajte ponovo.
Važno je ne zanemariti djetetovo kolebanje prije nekog djelovanja jer vam ono poručuje da se zapravo želi upustiti u to djelovanje, ali mu treba još pojašnjenja ili vaše pomoći i podrške, pogotovu ako odgajate osjetljivo dijete.
Izvor: SuperMila
