Kult PISA testova – vještine umjesto obrazovanja

Piše: Frenk Furedi, britanski sociolog i publicista, nedavno je objavio knjigu Autoritet: sociološka istorija

testiranjeRezultati Pisa (PISA, Programme for International Student Assessment) testiranja predstavljaju, naizgled, posljednju riječ o relativnom stanju obrazovanja u 66 država svijeta. Ali da li Pisa zaista toliko prosvjetljava?

Kao medijski izuzetno prisutna međunarodna rang-lista rezultata u obrazovanju, Pisa se predstavlja kao najbolji indikator rezultata u različitim obrazovnim sistemima. U stvarnosti, ona pruža izuzetno malo uvida u to kako škole rade, koliko se nastavnici trude, a koliko djeca postižu.

Pisa je izuzetno dobra u preciznom prikazivanju ispitnih rezultata grupa odabrane djece iz različitih zemalja svijeta na dan testiranja. Naširoko je poznato da zemlje koje dominiraju Pisa ligom po pravilu usredsređeno pripremaju svoju djecu za polaganje upravo tog testa. Zaista, u nekim društvima je održavanje ove međunarodne slike o sebi uzeto toliko ozbiljno, da tvorci državne politike svjesno podstiču učitelje da pripremaju svoju djecu za test, kako bi se cijela nacija mogla dičiti svojim izvanrednim Pisa rezultatom. Čak se i u Britaniji sugerisalo da zemlja treba više da poradi na popravljanju rezultata svoje dece na Pisa testu.

Postoji takođe niz važnih metodoloških problema sa ovim dvočasovnim testom koji polaže preko 500 hiljada tinejdžera širom svijeta. Za početak, nije jasno da li ispit, čak i nakon što se prevede, uspijeva da prevaziđe poteškoće jezičkih i kulturoloških razlika. Pokušaji da se rezultati ispitivanja usklade samo sa promjenljivim društvenim i socijalnim kontekstima u okviru jedne države često predstavljaju dovoljan izazov. Još je manje vjerovatno da jedan međunarodni ispit poput Pise može na valjan način da zahvati dubinske globalne varijacije među nacijama. Lokalni prosvjetni radnici trebalo bi da šalju procjene okruženja svojih učenika Pisi, ali je tačnost ovih procjena problematična.

Međutim, stvarni problem sa Pisa projektom jeste što on podstiče zakonodavce da miješaju obrazovanje (education) sa obukom vještinama (skills training). Zaista, glavno dostignuće Pise jeste globalno ukopavanje jednog instrumentalističkog pristupa školovanju. Imajući u vidu Pisinu posvećenost kvantifikovanju razlika među nacionalnim rezultatima, razumljivo je da je privlači ono što se može lako mjeriti. A vještine, za razliku od obrazovnih postignuća, bar mogu lako da se izmjere. Ovo je razlog zbog koga, na primjer, Pisu zanima pismenost, ali ne i razumijevanje smisla književnosti.

Pisina metodologija procjene prvenstveno se zanima za vještine, a ne za znanje. Ova pristrasnost u korist vještina ne bi nužno morala da bude problem, kada ne bi istovremeno bila čvrsto vezana za averziju prema primatu obrazovanja utemeljenog na znanju (knowledge-based education). Ali Pisa se zapravo i ne tiče podizanja standarda obrazovanja; ona se tiče podizanja standarda obuke. Kako je to objasnio Andreas Šlajher, činovnik OECD-a zadužen za Pisu:„U prošlosti, fokus je bio na dosezanju obrazovanosti; danas je on na rezultatima učenja… akumulacija znanja više nije toliko bitna“.

U ovoj vještački konstruisanoj rang-listi nacionalnih rezultata u obrazovanju, mjerenje „rezultata učenja“ gazi preko intelektualnog izazova „akumulacije znanja“.

Kritika uloge Pise ne predstavlja poziv na zatvaranje očiju pred izazovima sa kojima se suočavaju škole u anglo-američkim društvima. Postoje izuzetno krupni problemi sa kojima se prosvjetari suočavaju. I nema sumnje da bi Velika Britanija imala šta da nauči od mnogih aspekata kulture školovanja u Aziji, Evropi i drugdje. Ali mi nećemo ništa naučiti od Pise – njen uski i antiintelektualistički fokus prosto ojačava sve ono što je loše u našem školskom sistemu.

Izvor: http://www.nspm.rs/

 

HiPP

Procedure i Izazovi Samohranog…

Leave a Reply