Blog jednog tate – Moć samokontrole

PIŠE: Vlado Perović

samokontrolaVjerovali ili ne, stvarno sam se trudio ovog vikenda da glumim dobrog muža, brižnog roditelja. Kad me moja gospođa pozvala i rekla, ”Vlado, moraš da dođeš da mi pomogneš oko ovog djeteta”, otkazao sam čak i termin za fudbal. Pogledao je, nabacio osmjeh broj šest, rekao joj da je smršala i da je najbolja kuvarica na svijetu i čitao Bambija dok mi se dioptrija nije pomjerila ka jugu.

U nedjelju ću rano da ustanem, izluftiram dnevnu, umornu od All star razigravanja, pokupiću paučinu, izbaciti smeće, oprati zube, poljubiti je za dobro jutro, pustiti je da spava 15 minuta duže, glumiti da znam da igram ”haku”, ispuštajući čudne zvuke da bi nasmijao ćerku. Zaboraviću stanje na računu, nabaciti osmjeh broj tri i po, da misle da mi je stalo ti nebitni što pričaju.

Kompjuter ću koristiti samo za posao i društveno koristan rad, neću voajerisati po društvenim mrežama i kupiti mudre misle koje ću upotrijebiti u narednom tekstu. Neću, šta gledaš, a? Čak sam spreman da sebe ubijedim da Liverpul ne igra u 17 sati, da imam pravo da ne razmišljam previše i da ne stvaram hematome po sivoj moždanoj masi, da je sjutra novi dan. Najvažniji u našim životima.

Ponedjeljak, taj 17. februar, dan Ivinog rođendana, drugog, centar je njene pažnje. Gospođine, naravno. Ja volim svoje dijete, ali ne tako srdačno, posvećeno. Za mene je to drugi rođendan, za nju nacionalni praznik, sa zastavom, himnama, vatrometom. Ja sam Konan Varvarin sa unutrašnjim emotivnim krvarenjem. Suze od sreće i bola ostavljam za WC, peškir i tuš.

Pristajem da budem i domaćin, ugostiteljski turistički radnik, konobar, pristojan zet, biću i više nego što mogu, pretvoriću se u papučara, psovaću samo za potrebe masnog vica, otrčaću desetak puta do prodavnice, za samo ono što nedostaje, neću gledati na sat i pitati goste imaju li još nekih obaveza danas. Biću odličan, pet. Da me zaokružite, na izborima, toliko dobar.

Biću savršen, bez mrlje, biću podrška, biću postojan, stamen, jak, Odisej i Ahil, Romeo i Zdravko Čolić, u jednom. Biću čovjek sa misijom, sa jasnom vizijom i idejom kako doći do cilja, moram ići korak po korak, prolaziti nivoe, preskakati prepreke, moram zaraditi dovoljno visoko moralnih poena, moram zaslužiti daljinski upravljač, moram se izboriti za to čudo tehnike, sa mnogo dugmića, u utorak počinje TOP 16 faza fudbalske Lige Šampiona.

HiPP

Procedure i Izazovi Samohranog…

Comments

Leave a Reply