Da li je prevelika podrška roditelja ustvari loša za djecu?

zastita1Lori Gotlib odlučila je da se vrati školovanju kao novopečena mama koja je znala za sva istraživanja koja govore o tome koliko lako možete upropastiti svoje dijete nakon čega je stekla diplomu kliničkog psihologa.

Ona je u razgovoru za  američki magazin Atlantik ispričala da je svoj posao prihoterapeuta započela u uvjerenju da je glavni posao psihoterapije da se pacijentima nadomjesti nedostatak razumijevanja i empatije njihovih roditelja.  A onda je dobila prve pacijente..

Poslije par “školskih” slučajeva kakve je i očekivala, naletjela je na pacijentkinju koja je bila sve osim osobe sa nedostatkom roditeljskog razumijevanja. Zapravo, imala je “sjajne” roditelje, izvanredno obrazovanje, super posao, divan stan i svi oko nje su je razumjeli i podržavali. A ona jednostavno nije bila srećna.

Dok je pokušavala da shvati svoju pacijentkinju izvan ustaljenih šablona, piše Lori, nešto čudno se dešavalo. Počela je da dobija sve više i više takvih slučajeva. Na njenom kauču ređali su se 20/30-godišnjaci koji su patili od depresije i anksioznosti, imali teškoća da se posvete bilo kakvom cilju ili karijeri, mučili u vezama i uopšte patili od osjećaja praznine i nedostatka svrhe. A njihove mame i tate kao da su sa svim tim imali vrlo malo veze. Štaviše, svi oni su pričali o tome koliko “obožavaju” svoje roditelje. Mnogi su ih nazivali svojim najboljim prijateljima i hvalili se kako su oni uvijek tu za njih. Nekima su roditelji čak i plaćali psihoterapiju.

U početku, Lori je sumnjala u njihove hvalospjeve roditeljima – svi znaju kako se ispod površine svašta valja, pa zašto to ne bi bio slučaj i ovdje? Međutim, sve je ukazivalo na to da oni zaista imaju roditelje pune ljubavi, koji su im dali slobodu da “pronađu sebe” i ohrabrivali ih da u životu urade šta god žele. Roditelje koji su im svako veče pomagali sa domaćim zadacima, trčali u školu svaki put kada se u njoj pojavi neki siledžija, plaćali im privatne časove iz matematike, upisivali ih na muziku čim ispolje interesovanje i puštali ih da se ispišu čim isto izgube. Umjesto da ih kažnjavaju, njihovi roditelji puštali su djecu da se “suoče sa logičkim posljedicama” kršenja pravila.

“Ukratko, njihovi roditelji bili su potpuno usklađeni sa svojom djecom i postarali su se da ih provedu kroz sva iskušenja odrastanja. Prosto sam im zavidjela kako su uspijevali da budu tako fantastični,” opisuje ona.

“A onda mi je jednog dana sinulo: Da li je moguće da su njihovi roditelji činili previše? Bila sam tu i gledala rezultate upravo onakvog roditeljstva kakvo smo moji vršnjaci i ja pokušavali da primjenjujemo baš zato da naša djeca ne bi jednog dana završila na kauču terapeuta. Tokom školovanja, fokus je uvijek bio na nedostatku roditeljskog razumijevanja. Niko se nije zapitao, šta ako su roditelji suviše dobro usklađeni sa svojom djecom?”

Moderno društvo je opsjednuto srećom, i roditeljima je glavni cilj da njihova djeca budu srećna. Posmatrajući ovaj fenomen, moje kolege i ja zapitali smo se, da li briga roditelja da njihova djeca nikada ne budu nesrećna tokom djetinjstva vodi tome da oni kada odrastu nikada ne budu srećni?

Getlibova navodi primjer iz svog roditeljskog iskustva, kada je razmišljala da svom četvorogidišnjem sinu izbjegne da kaže kako je njena prijateljica umrla od raka, nadajući se da neće ni primijetiti da je više nema. Ipak, odlučila je da mu kaže i naravno, sačekalo ju je puno pitanja na koje je strpljivo odgovarala. Sigurna je da je postupila dobro jer mu je pokazala da ima povjerenja u njega da će umjeti da se izbori sa tim i na taj način učinila ga emotivno sigurnijom osobom. Da mu je prećutala, poslala bi mu sasvim drugu poruku – da ne vjeruje da je on sposoban da izađe na kraj sa lošim iskustvima. A upravo je to poruka koju današnji roditelji redovno šalju svojoj djeci.

Ona citira dječijeg psihologa Dena Kindlona koji upozorava da djeca bez bolnih iskustava poput neprijatnosti, neuspjeha i napora ne mogu da razviju “psihološki imunitet”, kao i Vendi Mogel, kliničkog psihologa i autorku knjige Blagoslov odranog koljena koja radi kao savjetnik u školama širom Amerike. Mogel je primijetila da poslednjih godina na koledže pristiže sve više studenata koje žargonski nazivaju “šoljice za čaj” jer su toliko krhki da doživljavaju slom čim bilo šta nije po njihovom.

Navedeni psiholozi smatraju da roditelji ne žele da njihova djeca budu samostalna, jer sami pate od straha od odvajanja. Djeca im služe da popune emotivne rupe u  životima, i zbog toga nastavljaju da se upliću u živote svoje djece rješavajući njihove probleme i kada su ona uveliko zagazila u zrelost. Neki univerziteti sada već unajmljuju i osoblje zaduženo da roditelje drži na odstojanju od studenata, a mnogi uveliko imaju i “dekana za roditelje” kako bi se izborili sa novim fenomenom roditelja koji ne žele da ostave svoju djecu na miru.

“Danas roditelji ne mogu svoju usamljenost da rješavaju u okviru zajednice, jer je ona oslabljena, sve više je razvedenih, pa se u bijegu od izolacije oni okreću svojoj djeci” objašnjava Den Kindlon. U nedostatku prijatelja, žele da im djeca budu najbolji drugari.  Takođe, oni imaju manje djece nego prethodne generacije roditelja, pa svako dijete smatraju dragocjenijim. Samim tim, od djece očekuju da im posvećuju više vremena, da više postignu, da ih više usreće.

Na narednoj strani čitajte o inflaciji samoupouzdanja

Pages: 1 2

HiPP

Procedure i Izazovi Samohranog…

Leave a Reply