Podstičite djetetovu samostalnost

samostalnostKoliko puta ste, nemajući strpljenja, umjesto djeteta sastavili neku njegovu igračku ili napisali sastav za domaći? Mislite da ste mu time pomogli, ali je istina je drukčija.

Neka djeca vrlo mala sama vežu vezice na cipelama, zakopčavaju jaknu, slažu i nose svoje stvari u vrtić, a poslije i u školu, a za to vrijeme neka već velika djeca nose cipele na čičak da ih ne bi morali vezati jer nikad nisu savladali ovu vještinu, hodaju raskopčani, a stvari za njima nose roditelji. Situacija je iskomplikuje kada takva manje samostalna djeca pođu u školu pa nema zadatka u kojoj ne učestvuju i roditelji kojih veliki procenat priznaje da često znaju i sami da napišu domaći zadatak, na primjer, napišu lektiru za svog potomka.

Naravno da ponešto zavisi od samog djeteta, jer su neki rođeni aktivniji i žele što prije da ovladaju nekim vještinama, dok drugi nemaju unutrašnju potrebu za tim i oslanjaju se na roditelje. U odgoju pvih drugih posebno je važno suzdržati se od nastojanja da im se stalno pomaže i obavi sav posao za njih jer će tako imati sve manje i manje motivacije da sami nešto naprave.

Stavljajući bebi kašuku u ruke uz rizik da će cijeli prostor biti prljav, puštajući dijete da se samo popne na tobogan uz rizik da će pasti, pružajući mogućnost djetetu da učestvuje u kućanim poslovima u najranijem uzrastu uz rizik slomljenih čaša i tanjira, puštajući dijete da ponekad samo odluči uz rizik da će pogriješiti omogućavamo mu da izraste u samostalnu, samopouzdanu osobu koja je svjesna da je za svaki svoj uspjeh zaslužna sama, i odgovorna za neuspjeh. Tako će sigurno ostvarivati svoje potencijale, svjesno da može samo, kažu psiholozi.

Nestrpljenje ili strah za djetovu bezbjednost glavni su razlozi, ističu stručnjaci, što roditelji nedovoljno podstiču djetetovo osamostaljivanje. Mnogi, naime, ne mogu gledati kako se dijete muči samo se oblačeći ili nevješto vežući cipelice, iako je logično da mu u početku za svaku novu vještinu treba vremena da je usvoji.

Psiholozi posebno ističu da u razvoju dječje samostalnosti roditelje često onemogućava nestrpljivost i strah da se djetetu nešto ne dogodi, na primjer, ne damo mu da samo reže nožem da se ne povrijedi, a svaki čin zaštite djeteta ima dva učinka: s jedne strane štiti od povrede ili neugodne situacije s kojom se dijete ne bi moglo nositi, a s druge ograničava ga u prikupljanju iskustava i onemogućava mu da osjeti ne samo opasne nego i lijepe strane života.

Tako djeca često dožive svijet kao opasno mjesto, jer vidi da se neko stalno mora brinuti za njega, iako mu se nikada ništa pretjerano strašno nije dogodilo. Iz tog razloga zna se dogoditi da starija djeca čekaju da im se izreže hrana na tanjiru. Mnogi se roditelji tada čude i pokazuju im neku drugu djecu koja te vještine imaju razvijene, iako je to najviše njihova odgovornost: kad su prvi put složili presavršen predmet od kockica umjesto nevještog djeteta, ili napisali jako lijep sastav umjesto njega, zapravo su oteli djetetu prostor za dokazivanje svojih mogućnosti.

Nikako, savjetuju psiholozi, ne bismo smjeli da zabranimo djetetu šaranje, rezanje, bojanje, sve što stvara nered; ignorisati dječije stvaranje; zanamariti njegove interese namećući mu sopstvebe, biti nestrpljivi pa riješiti djetove zadatke umjesto njega. Trebamo znati da dijete mora samo da istražuje, da ono ima pravo da griješi, dopustite mu da bude ono što jeste i da jednostavno bude – dijete.

Izvor: SuperMila

 

HiPP

Procedure i Izazovi Samohranog…

Comments

Leave a Reply