PIŠE: Zoran Milivojević, psihoterapeut

Znamo da ljubav koju primimo u djetinjstvu bitno utiče na to kako ćemo voljeti kada odrastemo. Životne priče odraslih čije je djetinjstvo bilo nesrećno zbog nedostatka ljubavi pokazuju da odrasli žude za onom ljubavlju koju nijesu dobili kao djeca. Ali šta je sa onom djecom kojima su roditelji svakodnevno pokazivali da ih vole? Kako „srećna djeca” vole kada odrastu?

Živimo u vremenima kada više nema heroja spremnih da se žrtvuju za drugoga. Izuzetak su roditelji, spremni i da umru za svoju djecu. Mnogi roditelji znaju da su dobri roditelji samo ako gledaju u emocije djeteta i vide ispred sebe srećno dijete. Zbog toga ih na razne načine usrećujemo, nudimo im samo pozitivne doživljaje, upućujemo pohvale, kupujemo poklone. Kada odbijemo neku djetetovu želju ili kada od njega nešto neprijatno zahtijevamo, pogled na neraspoloženo, žalosno, nesrećno dijete izaziva ogromno osjećanje krivice, tako da popuštamo djetetovoj volji. To je najbrži način da ponovo postane srećno.

Problem je što takav odgoj, paradoksalno, kod djece razvija narcisoidnost. Roditelji koji u svemu ugađaju djetetu onemogućuju mu da razvije sposobnost da voli druge. Ono stalno u centar stavlja sebe, svoje želje i svoja osećanja, a ako je njemu neprijatno, drugi nisu važni. Za normalni razvoj nije dovoljno da dijete osjeti da je voljeno, ono mora da ima priliku i da pokaže ljubav prema drugima, prema roditeljima, da se zbog drugih nečega odrekne.

Naša srećna djeca ne žele da napuste svoje udobno detinjstvo ni onda kada imaju 20, 30, pa i 40 godina. Kada roditelji umru ili postanu nemoćni, ova odrasla djeca se trude da sa nekim drugim oko sebe izgrade svijet ljubavi kakav su imala u djetinjstvu. A to je da ih neko bezuslovno voli, da im ispunjava sve želje. Mladići traže seksi dame koje će se ponašati kao mame, a djevojke ljepotane koji će se ponašati kao tate. I jedni i drugi traže da budu voljeni, a ne da vole. U ljubavi pokazuju dječiju sebičnost: vole samo zato što su voljeni.

Srećno dijete često postane za život nespremni, nesrećni odrasli. Zaboravili smo da je naš roditeljski cilj trebalo da bude da pripremimo našu djecu za samostalni život u ljudskom društvu. Umjesto da gledamo u djetetove emocije i da se osjećamo krivima svaki put kada se dijete oseti neprijatno, gledajmo naš udaljeni cilj. On je glavni kriterijum dobrog vaspitanja. A za samostalnost – dijete mora naučiti da se nosi sa neprijatnim osjećanjima. Kada roditelj koji voli nešto zabrani djetetu, mora izdržati da gleda djetetovo nezadovoljstvo. Ako mu je teško, neka pogleda u budućnost i neka ga vidi kao odraslu osobu koja sama gradi svoju sreću.

Izvor: Politika