Štitimo ih pametno

zastitaSamo roditelji znaju sa koliko brige prate svaki mig svog djeteta: od prvih dana kada zabrinuto posmatraju usnulo dijete u krevetiću da li diše, preko strepnje nad svakom nesavršenošću koja se pokaže – od tačkica na koži, tjemenjače i sličnog, jedino što zaista žele je da zaštite svoje dijete.

Mnogi stručnjaci danas prebacuju roditeljima da čuvaju djecu pod staklenim zvonom i ne dopuštaju im da iskuse život. Prevelika zaštićenost počinje od prvog dana zabranjivanjem djetetu da se slobodno igra u parku u pjeskovniku, da se penje na drveće, dodiruje životinje, pojede keksić koji mu je pao na zemlju…

I danas je mnogo onih koji smatraju da su frustracije s kojima se susrijeću kod svakog neuspjeha korisne za njihovo odrastanje i sazrijevanje. Ukratko, da je dobro da dijete doživi neuspjeh i osjeti nezadovoljstvo jer ga to najbolje priprema na grubosti svijeta i daje mu podsticaj da bude bolje i uspješnije. Neki čak smatraju da djecu osjećaj neuspjeha motiviše da se sljedeći put još više trude i pripreme za izazov.

Roditelje muči što ako nije tako i ako umjesto podsticaja frustracije počnu djelovati tako da se dijete počne povlačiti u sebe? Kako tada postupiti? Frustracije s kojima se djeca susrijeću kod sopstvenog neuspjeha itekako su korisne za njihovo sazrijevanje.

Psiholozi kažu da svaki čin zaštite djeteta ima dva učinka: s jedne strane štiti naše dijete od fizičke povrede ili neugodne situacije s kojom se dijete, prema našem mišljenju, ne bi moglo nositi, a s druge strane ograničava dijete u prikupljanju iskustava.

I sve je u redu dok naša procjena, koju nesvjesno donosimo, odgovara stvarnosti – dijete bi zaista bilo ozbiljno povrijeđeno i vrijednost iskustva koje bi pritom prikupilo daleko je manja od cijene povrede, bila ona fizička ili emotivna.

Međutim često naš podsvjesni mehanizam procjene ne funkcioniša kako bi trebalo. U strahu da se dijete ne povrijedi čuvamo ga od prikupljanja iskustava, pa i onih bolnih kroz koje svako zdravo dijete mora proći. Tako onemogućavamo djetetu da na sopstvenoj koži osjeti ne samo opasne, nego i lijepe strane života.

Dijete koje je prezaštićeno svijet počinje da doživljava kao opasno mjesto jer vidi da se neko stalno mora brinuti za njega, iako mu se nikad nešto pretjerano strašno nije dogodilo. Ako majka koja pretjerano štiti svoju kćer ne promijeni svoje ponašanje, rizikuje da se ona razvije u osobu uvjerenu da ništa ne može sama, da joj je potreban zaštitnik koji će je voditi kroz život – danas majka, a sjutra možda njen muž.

Naučnici su pokušali istraživanjima da odgovore na to pitanje i pokazalo se da neuspjeh ili razočaranje nisu baš podsticajni. Od mnogih se neuspjeha i frustrirajućih iskustava djeca vrlo teško oporavljaju i ne mogu uvidjeti pozitivne poruke ili učinke lošeg iskustva, a ako ne prevladaju jedan neuspjeh, neće moći svladati ni sljedeći.

Dakle, roditelji, staratelji  i prijatelji im trebaju pomoći prije nego što stvore o sebi negativnu sliku i počnu se smatrati nesposobnima i bespomoćnima. Djeca, zaključili su stručnjaci, trebaju da osjete našu podršku, sigurnost i stabilnost, trebamo imreći da vrijede i da zbog neuspjeha nisu izgubili našu ljubav i povjerenje.

Izvor: 24sata

 

HiPP

Procedure i Izazovi Samohranog…

Comments

Leave a Reply