Neprihvatanje djeteta

PIŠE: Zoran Milivojević, psihoterapeut

ljutnjaPovremeno javnost bude uznemirena i užasnuta nekom tragedijom u kojoj nastrada malo dijete. Kada se otkrije da je dijete preminulo zato što ga je njegov roditelj fizički zlostavljao ili zato što je bilo predmet nekog teškog oblika zanemarivanja, ljudi se pitaju: Kako je to mogao da uradi? Kako je to mogla da uradi?

Ljudi često vjeruju da je odnos roditelja prema djetetu genetski programiran u smislu da bi se svaki roditelj nagonski žrtvovao da mora da bira između očuvanja svog ili djetetovog života. Upravo ovakvi tragični primjeri pokazuju da ovakav odnos nije urođen, već da ga određuju drugi faktori. Na primjer, šesnaestogodišnja učenica koja je uspješno krila svoju trudnoću, odlučila se na čedomorstvo zato što je vjerovala da bi rađanje djeteta, ali i samo saznanje da je rodila, potpuno uništilo njenu mogućnost da ima mladost kakvu želi, da bi joj uništilo život. Njen postupak je rezultat razmišljanja: Ili ono ili ja.

Odrasli ljudi su spremni da budu roditelji onda kada su spremni da zbog uloge roditelja na neko vrijeme potisnu i isključe onaj dio sebe koji zovemo „unutrašnje dijete”. Ako to ne urade, a dobiju dijete, tada prema njemu mogu da zauzmu stav starijeg djeteta prema mlađem: „Ti si se rodio i upropastio mi život. Bolje bi bilo da se nisi ni rodio.” Znamo da dijete nije samostalno nastalo, već da je roditelj učestvovao u njegovom začeću, ali to ne zna roditeljevo „unutrašnje dijete” koje razmišlja iracionalno, ne prihvatajući ni dijete, ni svoju odgovornost.

Nekada je ovo odbacivanje djeteta otvoreno i jasno izraženo, a nekada je ono prikriveno, tako da postoji samo na psihološkom nivou, kada se aktivira samo u nekim situacijama. „Okidačke” situacije su kada bolesno, nervozno ili tvrdoglavo dijete duže vrijeme iritira roditelja, tako da iz njega provali izliv snažne mržnje prema djetetu u obliku brutalnog nasilja bez trunke samilosti.

Svako dijete ima imanentno pravo da živi i postoji. Pored prava na ljubav, to je glavno pravo djeteta. Zato ni jedan roditelj ne smije da negira ovo pravo zabranjujući djetetu da postoji. Bilo koja izjava ili ponašanje koje može da se protumači kao upućivanje „zabrane na život” djetetu jeste psihološko zlostavljanje djeteta.

Za ocjenu da li je dijete zlostavljano ili nije, presudan je tip odnosa roditelja ili odraslog u ulozi roditelja (očuha ili maćehe) prema djetetu. Svako neprihvatanje djetetovog prava na postojanje, svaki signal da postoji prikriveno osjećanje mržnje ili prezira prema djetetu jeste poziv na uzbunu.

Važno je da za majku ili oca svoje djece ne biramo ljude koji su infantilni i egoistični. Često razigrani partneri koji su dobri za zabavljanje nisu dobar izbor za ozbiljnu vezu i roditeljstvo.

Izvor: Politika

HiPP

Procedure i Izazovi Samohranog…

Comments

Leave a Reply